Usamljenost u bolesti
Period u kojem je moja mama bila bolesna i na kraju preminula, za mene je bio težak, iscrpljujuć, i usamljen. Donedavno bih rekla da je to bio najteži period u mom životu. Ali život se ponovno “dogodio” i uvjerio me u suprotno.
Ono što mi je u tom periodu bilo najteže jest to što sam se u svemu onome što smo kao obitelj prolazili osjećala jako usamljeno. Nitko iz okoline nije mogao razumjeti što se stvarno događa i kako izgleda život s bolešću. S druge strane, i meni je bilo teško govoriti o tome. U situaciji u kojoj ljudi oko mene žive uobičajen život, bilo mi je jako teško progovoriti o tome kako izgleda bolest u obitelji, što se sve događa i koliku bespomoćnost osjećam. Nisam htjela drugima prenositi tugu i očaj koji sam osjećala. A i primijetila sam da u tim rijetkim slučajevima kad bih nešto podijelila, druga strana nije mogla ostati sa mnom u tom osjećaju, u tom razgovoru. Uvijek su se javljali pokušaji prebacivanja fokusa, bježanja od težine onoga o čemu sam govorila.
Upravo me to još više zatvorilo. Shvatila sam da je jako teško pronaći pravu podršku, nekoga tko će biti uz mene dok osjećam svoje emocije, nekoga s kim ću zaista moći podijeliti ono što nosim kao teret.
Teško je biti s “težinom”.Teško je zastati pokraj nekoga i provesti trenutke koji nisu ni ugodni ni sretni. Pa ipak, najčešće je to ono što najviše treba.
Moj trokut sigurnosti
U periodu gubitka svoje mame, nisam uz sebe imala ljude koje imam danas. Danas imam svog supruga, koji je moja najveća i najsnažnija podrška, podrška koja uvijek ostaje. Jedina podrška koja može “nositi” mene i sve ono što osjećam. Uz njega, tu je i moja djevojčica. Od nje ne očekujem da podrži mene, ja sam tu da “nosim” nju, ali njezini zagrljaji u pravim trenucima dokaz su koliko je čudesna i posebna, i, više od svega, koliko je stvarno prisutna. Njih dvoje moja su zemaljska podrška. Postoji još jedna podrška čije je djelovanje vanserijsko. To je moja duhovna snaga, Božja prisutnost u mome životu.
Beskrajno sam zahvalna što ih imam, i što kroz sve što mi se događa mogu proći upravo s njima.
Slojevi podrške
To što imam svoj trokut sigurnosti ne mijenja činjenicu da je u životu potrebno više slojeva podrške. Svaki od tih slojeva daje novu sigurnost, novu snagu i novi vjetar u leđa. I najvažnije, ti slojevi osiguravaju zdravlje – zdravlje cijele obitelji i društva kao cjeline. Dodatni slojevi podrške jako često izostaju. Ono što sam vidjela prije desetak godina u ljudima oko sebe, vidim i danas. I posebno to vidim i osjećam kao mama. Danas nam je svima tako teško biti s mamom koja je iscrpljena i umorna, tako nam je teško biti s mamom koja pati od postporođajne depresije, tako nam je teško i gotovo nemoguće biti s mamom koja se suočila s gubitkom.
Ne možemo.
Ne želimo.
Nemamo kapaciteta.
U svom prošlom tekstu pisala sam o tome kako nemamo kapaciteta za biti s djecom i stvarno ih vidjeti. Danas ponovno želim reći istu stvar: postoji tisuću razloga zašto nemamo kapaciteta da budemo podrška, ali ja mogu nabrojati tisuću razloga zašto je važno da to mijenjamo. Da mijenjamo sebe, da ne bježimo od onoga što mi nosimo u sebi i od onoga što drugi nose u sebi.
Lakše je reći:
Ne brini, proći će.
Nije tako strašno.
Moglo je biti i gore.
A teže je stvarno BITI s drugom osobom i njezinim emocijama.
Zapravo, naizgled je teže. Kada mi sami postanemo svjesni sebe, kada ne bježimo od onoga što se u nama događa, kada mi dozvolimo sebi biti ono što jesmo, tada gradimo kapacitete za biti s drugima. I tada nam biti s drugima nije teško, nego ti trenuci postaju srž našeg ljudskog postojanja – kada dvije duše zaista vide jedna drugu.
Podrška koja ostaje
Život nosi i lijepe i teške trenutke. I svatko od nas u svom će životu imati i jedno i drugo. To nije upitno.
Upitna je i zastrašujuća činjenica da je u boli, gubicima, usamljenosti, očaju i bespomoćnosti, teško pronaći jednu jedinu osobu koja će zastati, zaustaviti svoj vrtlog misli, emocija, pitanja i savjeta, i jednostavno reći:
Tu sam.
Vidim te.
Nisi sam/a.
I možda, samo možda, nježno položiti ruku na rame… I kroz taj kontakt vratiti osjećaj povezanosti i sigurnosti koji u najtežim trenucima najviše nedostaje.
Pisanje o ovim temama za mene je prilika da svoju dušu stavim na papir, da je stavim u riječi… I da joj pomognem u beskrajnoj želji i nadi da će negdje nekad, netko pročitati ovaj tekst, zastati, udahnuti, i krenuti na put k sebi…
…Da će ugledati, stvarno ugledati sebe.
I drugu osobu pokraj sebe.
I možda, samo možda, da će biti ona podrška koja ostaje.
