Zašto ovaj tekst?
Potaknuta iskustvima kroz proteklih nekoliko mjeseci, danas sam odlučila napisati ovaj tekst. Možda će ti na trenutke djelovati negativan ili grub, ali za mene je potpuno istinit. I govorim ti iz vlastitog iskustva mame koja je sa svojom djevojčicom prošla kroz puno toga.
Ovaj tekst pišem tebi koja se na različite načine educiraš o roditeljstvu i razvoju djeteta, tebi koja tražiš informacije, istražuješ, tražiš najbolji način da pomogneš svom djetetu.
Ovo pišem tebi koja se pitaš:
Trudim li se dovoljno?
Što ako trebam napraviti još ovo?
Što ako nešto radim pogrešno?
Zašto nitko ne razumije kako je mom djetetu i kako je nama?
Pišem ovaj tekst zato što želim glasno reći ono što nije dobro. Ali više od toga, pišem ovaj tekst za tebe, mama, (i za tebe, tata), koja se bojiš da će tvoje dijete nešto propustiti, da neće savladati sve prema nekim propisanim normama (koje nitko ne zna argumentirati), i da će možda u nečemu biti drugačije.
“Zavidim ti na tvojoj mami”
Prošli tjedan jedna osoba rekla mi je, odnosno rekla je mojoj djevojčici, da joj zavidi na njezinoj mami. Rekla je to nakon što sam joj opisala što smo danas radile. Ja, uvijek kritična prema sebi, na njezin komentar krenula sam objašnjavati kako nije svaki dan tako, kako ima i drugačijih perioda i trenutaka. Ali sljedećih nekoliko dana njezin komentar mi je stalno odzvanjao u glavi. I polako, krenula sam si osvještavati što sve stvarno radim.
I neću ti nabrajati o čemu sam se educirala i što sve svakodnevno radim jer mi nije namjera postavljati očekivanja i kriterije. Sama za sebe sam napravila taj popis. Zato da sebi osvijestim da je DOVOLJNO, da je zaista DOVOLJNO sve ovo što radim.
Zašto drugima (ni)je stalo
Otkad sam postala mama, postala sam svjesna jedne velike i bolne istine. Drugima zapravo nije stalo do moje bebe (izuzev moje obitelji). Postala sam svjesna da većini stručnjaka zapravo nije istinski stalo do mog djeteta. Oni žele pomoći do određene mjere, daju savjete koje znaju, ali nitko od njih ne sagledava cijelu sliku, ne uzima u obzir cijelu sliku života djeteta i onda temeljem toga daje savjete ili preporuke. Većina savjeta je: one size fits all.
Ovo ne govorim iz pukog negativizma ili (samo) loših iskustava, ovo govorim s punim razumijevanjem toga da većina stručnjaka koja radi s djecom nema kapaciteta i znanja da taj rad obavljaju prilagođeno baš tom djetetu. Oni imaju znanja o tom specifičnom području kojim se bave, ali nedostaje im svjesnost o tome što sve to dijete u sebi nosi, s kakvim iskustvima je raslo u trbuhu, s kakvim iskustvima je došlo na ovaj svijet, kakvu priču prolaze njegovi roditelji. I većina njih nema kapaciteta ili nije spremna zaroniti u sebe, u najdublji dio sebe, jer će tek tada moći stvarno biti tu za druge. Ovo što govorim nije napad, nego moja iskrena želja da se ta priča krene mijenjati.
Da napokon shvatimo:
Da bebe i djeca trebaju biti viđeni i poštovani.
Da bebe i djeca imaju pravo reći da im je previše.
Da su bebe i djeca svjesna bića.
Da bebe i djeca trebaju nas odrasle da ih podržimo, da im pomognemo, i da ih ohrabrimo u stasanju u odrasle osobe.
Naše iskustvo
Mi kao obitelj iskusili smo i jedno i drugo. Iskusili smo to da netko uopće ne uspostavlja kontakt s našim djetetom prije nekog postupka, da je uopće ne vidi kao osobu, da ne vidi njezine snage, već samo njezine slabosti, da ne prati njezin napredak i da jedino što radi jest uspoređivanje s drugom djecom (ili normama). S druge strane, iskusili smo i to da našu bebu druga osoba pita za dopuštenje smije li joj nešto napraviti, da prati njezine reakcije i da se tome prilagođava. Iskusili smo i to da od prvog trenutka ulaska u novi prostor, naša djevojčica dobiva jednaku i potpunu pažnju kao i mi odrasli, i da bude potpuno doživljena, takva kakva je.
Razlika između ovih iskustava je ogromna, megalomanska. I za nju, i za nas. I rezultat je drugačiji, potpuno drugačiji. I osjećaj u nama kreće se od potpunog osjećaja nevidljivosti i nerazumijevanja, do osjećaja podržanosti, nježnosti i dobrodošlice.
Dijete raste, dijete napreduje, samo iz ovih drugih osjećaja.
I djeca i mi odrasli možemo biti dobro samo onda kada se zaista osjećamo podržani i viđeni.
I, kako dalje?
Nijedno dijete nije manje vrijedno ako je drugačije.
Nijedno dijete nije manje vrijedno ako odstupa od nečijih očekivanja i nekakvih normi.
Nijedno dijete nije manje vrijedno ako ima svoj tempo i svoj ritam.
Uvijek ću nastojati maksimalno se educirati da bih mogla donijeti najbolju odluku. I uvijek ću nastojati potražiti najkvalitetniju moguću podršku i pomoć za svoje dijete, ako je potrebno. Ovo uopće nije upitno.
Upitna mi je količina ljudi koji ne znaju, ne mogu, ne žele, nemaju kapaciteta ili im jednostavno nije stalo da drugim ljudima, pa tako i bebama i djeci, pristupaju onako kako zaslužuju – kao svjesnim ljudskim bićima koja zaslužuju svu moguću ljubav i poštovanje.
Kako se ti osjećaš kada nešto pričaš, a druga osoba te ne doživljava?
Kako se osjećaš kada ti netko radi nešto što ne želiš?
Kako se osjećaš kada plačeš, a nitko te ne vidi, ne čuje, ne dolazi u pomoć?
…
Isto se tako osjećaju i bebe, i djeca.
I ako sada, u ovom trenutku, možeš napraviti jedan korak, jednu stvar, neka to bude da stvarno doživiš drugu osobu pokraj sebe.
I ako radiš s djecom, i s roditeljima, neka to bude razumijevanje za njihovo iskustvo, i njihovu priču.
I znam da postoji tisuću razloga zašto netko nema kapaciteta… Ali ja mogu nabrojati tisuću razloga zašto je važno da krenemo, da napravimo taj prvi korak, da se vidimo, i da se prihvatimo, takvi kakvi jesmo.
Tek tada možemo reći da nam je (stvarno) stalo.
