Ovo nije još jedna tužna priča. Ovo je priča o tome kako se ponekad iza zatvorenih vrata jedne obitelji krije nešto što ne vidimo, što ne razumijemo i što mislimo da ne postoji. Ovo je priča o tome kako svatko od nas, kada želi bolje pogledati, može stvarno vidjeti sebe i druge oko sebe.
Već smo uvelike zakoračili u posljednji mjesec u godini. Adventske proslave prisutne su već po gradovima, čak i manjim mjestima. Ulice su odavno postale osvijetljene božićnim ukrasima, a o trgovinama da ne govorim. Već nekoliko godina čini mi se da je ovo (pred)božićno vrijeme postalo sve samo ne mirno i opušteno. I ne, nemam ništa protiv veselja, blagdanskog ozračja i druženja. Imam samo potrebu osvrnuti se na to da možda nije svima baš tako.
Prosinac 2012.
Jako dobro se sjećam kraja te 2012. godine. Studirala sam u Zagrebu, prolazila kroz najzahtjevniji semestar na studiju. Tih dana u Zagrebu je zapao takav snijeg kakav se godinama nije vidio. Koliko se sjećam, bila je to jedna od rijetkih, ako ne i jedinih, godina u kojima je u Zagrebu napadala tolika količina snijega. U to vrijeme moja mama bila je u bolnici. Bio je to još jedan, najteži pokušaj da joj se pomogne. Svaki put kad bih je zvala, teško je pričala, ali uvijek je nježnim tonom rekla: “Ne moraš dolaziti.” I nisam morala. Htjela sam. Od sveg sam srca htjela vidjeti je, makar na tih nekoliko trenutaka.
Snijeg je toliko napadao da ni tramvaji nisu vozili. Ceste nisu bile očišćene, i većina ljudi bi rekla da je vladao opći kaos. Bilo je hladno, pogotovo kada bi vjetar puhao i nosio snijeg svud okolo. To jutro sam se probudila s namjerom da idem k njoj. Nisam gledala ni vijesti, ni prognoze, ne sjećam se ni da sam gledala van koliko stvarno ima snijega. Znala sam samo da je želim vidjeti. Kad sam izašla, postala sam svjesna vremenskih neprilika. Ipak, u ovom trenutku, uopće se ne mogu sjetiti da mi je bilo hladno, teško ili naporno. Sjećam se samo kako sam korak po korak hodala po tom snijegu, razmišljajući o tome kako je danas, hoće li moći razgovarati sa mnom… Za mene taj dan nije postojao kaos. Postojala je samo ogromna želja da je vidim. I da budem s njom.
I vidjela sam je taj dan. I, najblaže rečeno, nije bila dobro. Uspjela sam s njom progovoriti nekoliko riječi, a onda sam samo ostala prisutna. Bilo mi je teško gledati je u boli. Ali od sveg srca sam željela biti s njom. Barem to dozvoljeno vrijeme koje sam imala. Nisam joj mogla pomoći. Ali mogla sam joj dati svoju PRISUTNOST.
Čaroban mjesec
Kažu da je prosinac najljepši mjesec, čaroban mjesec. I da, ovaj mjesec slavimo jednu posebnu čaroliju koja se dogodila tisuće godina prije. Ali ta čarolija je puno više od raskošnih borova, lampica, božićnih ukrasa, i adventskih slavlja.
U tom periodu često imamo potrebu biti dio nečega, otići nekamo, slaviti, veseliti se, družiti, napraviti najljepše fotografije, urediti svoj dom tako da svima izazove oduševljenje. Imamo potrebu raditi toliko toga, osim, stvarno biti prisutni. Taj isti period, nekome može biti najljepše, a nekome drugome najteže razdoblje života. Prosinac nije mjesec u kojem se jednostavno obrišu bolesti, teškoće, siromaštvo, i mnogi drugi problemi. To je mjesec u kojem upravo te stvari dobiju neku novu težinu.
Mami koja ima bolesno dijete, djetetu koje ima bolesnu mamu, obitelji koja je prošla kroz gubitak ne možemo riješiti problem ili vratiti osobu koje više nema. Ali možemo im dati svoju prisutnost, svoju nježnost, možemo samo biti s njima kada im je teško.
Ponekad ne znamo što se stvarno događa u domu neke obitelji. I često zaboravljamo da se ponekad iza osmijeha krije tuga kakvu ne možemo ni zamisliti.
U tom prosincu 2012. godine, dok sam pokušavala odrađivati sve studentske obaveze i paralelno svaki slobodan trenutak koristiti da posjetim mamu, dok sam u sebi nosila ogroman strah da će se dogoditi ono čega se najviše bojim, nitko od ljudi koje sam tada susretala nije znao kako se osjećam. Često sam htjela reći, pa bih se zaustavila vidjevši da druga strana nema vremena, ili da nema kapaciteta.
Moj prosinac je ove godine drugačiji. Moj život je sad ispunjen nekim novim ljudima, velikim i malim. Ali isto tako znam da netko drugi danas proživljava onaj prosinac koji sam ja imala te, sad već daleke, 2012. godine.
Znaš li gdje je prava čarolija?
I zato te danas želim pozvati da ne trčiš, da ne loviš najbolje poklone, već da zastaneš. I dozvoliš si osjetiti sve ono od čega bježiš. Možda, kad usporiš, počneš bolje vidjeti što je to od čega bježiš, što zapravo želiš, i što ti zapravo treba. Možda, kad usporiš, bolje vidiš drugu osobu pokraj sebe, možda otkriješ da joj treba pomoć, podrška, ili doživljaj viđenosti.
Još uvijek stigneš…. Još si uvijek možeš pokloniti čaroliju svojih osjećaja, čaroliju otpuštanja, umirenja i nježnosti. Prava čarolija ne odvija se vani, nego u tebi. U tome da se vratiš onom ljudskom, onom nježnom, onom sigurnom i toplom mjestu unutar sebe. I da takvu sebe/takvog sebe, ove blagdane podijeliš s drugima.
