Vrtlog razmišljanja
Danas sam se probudila, pomalo umorna, iako je ove noći bilo nešto manje buđenja nego inače. Nakon jutarnjih aktivnosti – maženja, presvlačenja i doručka, krenuo je moj vrtlog misli. Od ne znam kuda i ne znam iz kojeg razloga počela sam (ponovno) razmišljati: Je li sve u redu s njom? Hoće li napraviti ovo, i ovo? Zašto još nije ovako? I tako u krug…
Pa sam poslala poruku suprugu, pa sestri, pa još malo razmišljala… Tijekom tog vremena moja djevojčica igrala se na svojoj podlozi i tu i tamo nešto rekla, svojim specifičnim jezikom. I slušala sam je dok je pričala, ali je zapravo nisam ČULA.
Ne mogu ni pobrojati koliko puta sam u posljednjih godinu dana prošla kroz ovu situaciju. Djelomično je razlog moje analiziranje kojem sam prije bila sklona još i više, a djelomično je činjenica da sam na početku majčinstva bila isprepadana. Različiti stručnjaci svojim su jezikom i načinom, možda ne u potpunosti, ali ipak malo ušli u moju glavu i posadili sjeme sumnje.
Trenutak svjesnosti
Da se vratim na onaj trenutak prije… Sjedila sam na kauču i u nekom trenutku guglanja, svjesno zaustavila vrtlog misli, bacila mobitel u stranu i uzela u naručje svoju djevojčicu. Mazile smo se, smijale, i uživale u svom trenutku.
Ona je dobro.
Ona ima svoj put.
Ona treba vrijeme.
Ona treba razumijevanje.
Ona treba da je čujem i da je vidim.
I da je PRIHVATIM, takvu kakva ona je.
I taj trenutak je bio dovoljan. Da prestanem analizirati, sumnjati, istraživati, strahovati. Danas sam odlučila prigrliti trenutak u kojem sam odlutala. Odlučila sam da se neću mrziti zbog toga. MAMA sam. I brinem. Jer želim da sve bude dobro. I sve JEST dobro. Moja djevojčica raste, istražuje, uči, veseli se, toliko se veseli različitim stvarima, uživa u trenucima sa mnom.
Tvoja beba treba – tebe
Draga mama, dragi tata, pogledaj danas u svoju bebu. Gledaj je. Slušaj je. Možda ti govori riječima. Možda ti govori gestama. Možda samo želi da sjediš kraj nje dok se igra. (Pre)često zaboravljamo stvarno vidjeti kako je bebi. A tvoja beba samo treba tebe…
Znam, možda stvarno postoji nešto zbog čega se bojiš. I u redu je potražiti pomoć nekoga kome vjeruješ. U redu je osigurati si mir. Čak i ako otkriješ da nije sve kako bi trebalo biti, vjeruj mi, tvoja beba je i dalje tu, i treba te.
Draga mama, dragi tata, imaš u sebi sve što tvojoj bebi treba:
Imaš toplinu.
Imaš mir.
Imaš sigurnost.
Imaš podršku.
Imaš utočište.
Tvoja beba treba tebe da VJERUJEŠ u nju – da ona može, i da hoće, svojim tempom i na svoj način.
I znam da postoji gomila strahova. I znam da je teško boriti se s njima.
Ja se sa svojim strahovima više ne borim. Pa ipak, manje su prisutni nego inače. I nemam magično rješenje. Jedino što imam je DOZVOLA samoj sebi da se prepustim, opustim i otpustim iz sebe najsnažniji alat koji imam – LJUBAV.
