Spava li dobro tvoja beba?
Prespava li noć tvoja beba?
Ima li tvoja beba ritam spavanja?
Ovo su samo neka od pitanja koje dobivaju mame već u prvim mjesecima svog majčinstva. A dobivala sam ih i ja. Ovisno o odgovoru najčešće slijede komentari o tome kako je beba teška ili kako je beba dobra.
Mama (ne)spavalica
Prije nego ispričam svoje iskustvo, moram napomenuti da ja baš i nisam spavalica. Dok sam bila mlađa imala sam čvrst stav da je spavanje samo trošak vremena. Imala sam u glavi stotine stvari koje bih radije radila nego spavala. Moj stav danas nije u potpunosti drugačiji, ali bolje razumijem koliko je san neophodan da bi moje tijelo i um mogli dobro funkcionirati, odnosno, da bih ja uopće mogla biti dobro. No, nikad nisam bila fan predugog spavanja za vikend ili na slobodne dane. Nekako sam više čeznula za odmorom kroz koji prolazim svjesnija.
Tijekom perioda trudnoće nisam baš najbolje spavala. Nekad su me sprječavale teške mučnine, a nekad bih se jednostavno češće kroz noć budila. Iz današnje perspektive čini mi se da se moje tijelo pripremalo za promjenu koja će uslijediti dolaskom bebe. Često spominjem u svojim tekstovima to koliko nas naše tijelo zapravo dobro usmjerava, samo što mi to nekad ne prepoznajemo. Ali, kada samo malo osluškujemo što nam želi reći i kamo nas vodi, dolazimo na neku novu, smireniju, svjesniju razinu života.
(Prava) Istina o spavanju
Kada se radi o bebama, informacije koje su najčešće lako dostupne na Internetu govore da beba već nakon nekoliko mjeseci treba prespavati noć, da nije normalno i/ili dobro da se često budi i sl. Ako si spremna ili spreman kopati malo dublje i potražiti neke druge izvore informacija, vjeruj mi, pronaći ćeš ono što će ti donijeti mir, čak i ako tvoja beba ne prespava noć. Ovdje ti dijelim jedan članak koji je meni bio potvrda za ono što sam intuitivno u sebi znala i osjećala – Spavanje beba: Očekivanja vs. stvarnost.
Često sam bila (i još uvijek jesam) okružena pitanjima o spavanju svoje bebe ili komentarima drugih mama kako njihova beba super spava. Ali jedino ja mogu utjecati na to hoće li me ta pitanja i ti komentari uznemiriti ili neće. Dok god radim onako kako osjećam da mojoj bebi treba, ja sam mirna.
Ja sam tu – za svoju bebu
Moja beba je prošla kroz različite faze spavanja, bolje rečeno, prolazi kroz njih stalno. Moja beba se budi noću, nekad više puta, nekad manje. Vrijeme u kojem ide spavati i vrijeme u kojem se budi nisu uvijek isti. Određena rutina pomaže bebi da se lakše orijentira u ovom svijetu, ali ono čime se ja najviše vodim jest – osluškivanje njezinih potreba.
Ja sam tu za nju kada želi spavati i kada ne želi spavati.
Ja sam tu za nju kada se smije i kada plače.
Ja sam tu za nju kada želi dojiti i kada ne želi.
Ja sam tu za nju kada me traži i kada me ne traži.
Ponekad mi zaista nedostaje sna. I ponekad je teško funkcionirati kada ne spavam dovoljno. I ponekad sam i ljuta, i tužna, i umorna, sve istovremeno. Ali problem i dalje nije u tome kako moja beba (ne) spava, nego u tome što nama mamama vrlo često nedostaje pomoć i podrška. U redu je da beba ima svoje potrebe i svoj tempo. Mi roditelji smo ti koji trebamo pronaći način da budemo dobro.
Što mi pomaže
Jedina stvar koja meni uvijek pomaže je to da STVARNO vidim svoju bebu. Pomaže mi to da se stavljam u njezinu perspektivu, i da nastojim razumjeti kako je njoj – što je muči, što joj treba. I to bi uvijek, baš uvijek napravilo promjenu na bolje.
I još jedna jako, jako važna stvar – u onom trenutku kada sam prestala slušati druge, čitati neadekvatne izvore informacija, zamarati se time kako moja beba (ne) spava i kako bi rutina spavanja trebala izgledati, postala sam mirnija. I najvažnije, vratila sam se onom svom unutarnjem glasu i majčinskoj intuiciji, vratila sam se sebi. I tek sam tada mogla biti zaista tu za svoju bebu.
