Novogodišnja razmišljanja No. 12
Mislila sam da ovaj put neću imati inspiracije napisati svoja razmišljanja…Jer, već sam toliko toga napisala…
Mislila sam da će mi biti (pre)teško…
Mislila sam da nema tih riječi kojima mogu opisati godinu iza sebe…
I onda se dogodila jedna večer.
U kojoj sam se potpuno raspala. Bol, ona koju sam mislila da sam iscijelila, počela je izlaziti van. I pojavila se jedna nova, za koju sam mislila da će me rastaviti na komadiće… Pitao me želim li razgovarati. I suze su samo krenule. Bilo je to na kraju dana u kojem sam se još jednom suočila s time da stvarno neće biti onako kako sam zamišljala. Na kraju dana iza kojeg je slijedila 1. nedjelja Došašća – NADA.
Na početku ove godine radila sam svoj mali vision board. Iako rijetko slušam one mainstream savjete o tome kako bi trebalo živjeti i planirati godine, ovaj put sam ipak napravila taj korak. Zapravo, krenula sam od toga da sam si htjela vizualizirati što sam sve napravila u prethodnoj godini, i kroz što sam sve prošla. A onda sam nekako paralelno s tim, vizualizirala i godinu koja je slijedila. Ta jedna, magična, riječ za ovu godinu bila je – creation/stvaranje.
Željela sam stvarati svoj blog – mjesto na kojem će drugi moći pronaći mir, utjehu i podršku. I barem na trenutak dobiti osjećaj da nisu sami. Bilo je tu još ponekih malih “gradnji”. Ali više od svega željela sam stvarati, odnosno graditi svoju obitelj.
Tu večer, kad sam se raspala, pomislila sam kako ni u čemu nisam uspjela. I nije da baš ništa od toga što sam stavila na papir nisam napravila, ali imala sam osjećaj da nisam (dovoljno) uspjela. Zapravo, u dubini sebe, znala sam da se trebam suočiti s nečim puno većim od tih “neuspjeha”.
A to je činjenica da trebam još malo otpustiti…
Da nisam dovoljno dobro naučila što znači planirati, ali ne se grčevito za te planove držati.
Da nisam dovoljno dobro naučila da su želje jedno, a stvarnost nešto posve, posve drugo.
U suzama koje nisu prestajale ići, i osjećaju u kojem mi se činilo da mi tijelo potpuno ostaje bez snage, uspjela sam čuti kako mi nježno govori: “U ovoj, za nas posebno teškoj, godini, mi smo još dublje, još snažnije izgradili svoj odnos, i još se više povezali. Više nego ikada otkad smo zajedno.”
Čovjek koji u najtežem i najbolnijem trenutku može reći ono što najviše znači, može prepoznati ono što je stvarno.
Čovjek koji nikada ne odustaje od mene.
Čovjek čijem se srcu, strpljenju i smirenosti, svake godine, ma svakog dana, sve više divim.
Često se zaustavim kada krenem pisati o njemu. I o nama i našem odnosu. Čini mi se da možda djeluje nerealno, nevjerojatno, izmišljeno ili uljepšano. A u stvarnosti je toliko prekrasno, lagano i jednostavno živjeti s njim. I tako komplementarno. Nakon dugo vremena, zbog puno obveza i briga koje su nas zadesile, napokon smo izdvojili vrijeme za naše putovanje. Vratili smo se našem domu, našim planinama koje nas uvijek čekaju. Ove smo godine stigli do planine podno koje se rodila naša djevojčica. Ovaj put ona je do nje stigla s nama. Bio je to poseban trenutak za nas.
Pričala sam o tome kako (ni)sam dovoljno izgradila svoju obitelj.
Pa ipak, ta ista djevojčica svakim me danom toliko oduševljava. Svaki put kad pomislim kako već toliko znam o tome, ona me još malo pouči što znači biti prisutan u trenutku, što znači vidjeti kad je drugome teško, što znači umiriti sve u sebi, i samo biti kraj nekoga. Djevojčica koja, kad bih o njoj stvarno pisala više, djelovala bi kao nestvarno biće. Najčešće ne skrivam svoje emocije, ali ponekad kad, onako, nemam snage govoriti, samo sjednem sa strane i nastojim proći kroz svoje misli i osjećaje. A ona me u tom trenutku pogleda, zastane, dođe do mene, zagleda se u mene i nakon nekoliko trenutaka poljubi u obraz. Čudesna djevojčica za kojom sam toliko čeznula, i za koju nisam mogla ni zamisliti koliko će me naučiti životu.
U svemu što nam na društvenim mrežama odvraća pažnju od važnih stvari, ja sam ove godine pročitala nekoliko važnih, nježnih i za mene posebnih riječi:
“…jednoga dana u Nebu, mnoge će nas obiteljske fotografije, čudesno iznenaditi.”
A ja mislila da ništa nisam dovoljno izgradila.
Na kraju, najviše sam izgradila sebe.
Još sam malo dublje zaronila u svijet beba… Malo više naučila o kontaktu s njima…
Još sam malo dublje zaronila u svijet perinatalne psihologije, koja mi je ove godine još malo šire otvorila vrata…
Još sam malo dublje zaronila u samu sebe. Vidjela koliko duboko mogu pasti, i koliko se snažnije mogu dići.
Još sam malo više postala žena, supruga, majka…
I još sam malo više sama sebi otkrila što zapravo želim…
Prošle godine u ovo vrijeme objavila sam svoju stranicu, svoj blog. Svi tekstovi koje sam tamo dijelila pisani su iskreno, bez zadrške, i uz puno nježnosti. Čak i onda kada bih se krenula cenzurirati, misleći da sam “previše”, vratila bih se natrag i ponovno sve ostavila onako kako sam i prvi put napisala.
Ako se pitaš tko bi normalan dijelio tako iskren i ranjiv sadržaj? Ako se pitaš zašto bi netko s drugima dijelio svoje osjećaje, svoja duboka razmišljanja, svoja iskustva? Odgovor je vrlo jednostavan. Onaj tko je upoznao svoju dušu, i više ne može, i još važnije, ne želi pobjeći od nje. Želi joj dati prostora da diše.
I tebi to želim u novoj godini – da malo manje gledaš van, a više prema unutra, u sebe, da malo manje gledaš na ljudima ono izvanjsko, a malo više, barem malo više – ono što je unutra. I da pustiš, da stvarno pustiš očekivanja i moranja.
I u svemu tome možda otkriješ što stvarno želiš.
I još važnije, možda stvarno otkriješ sebe…
Ja sam oduvijek željela biti podrška drugima.
Kada sam upisivala psihologiju, bila mi je želja baviti se savjetovanjem. Htjela sam biti ona osoba kojoj ljudi mogu doći kada im je teško. Kada im treba ona neka dodatna pomoć i podrška da prođu kroz neke životne situacije.
Samo to.
Samo to sam htjela u suštini biti.
Tu za drugu osobu. Sa svime što ona jest. Sa svime što nosi u sebi. Htjela sam je stvarno vidjeti i kroz taj kontakt joj pomoći da i ona bolje, jasnije, vidi sebe.
Tu večer kada sam plakala, rekla sam mu da ja u sebi još uvijek nosim onu istu želju, onaj isti žar koji sam imala kada sam na samom početku studiranja, kroz naše zajedničke vožnje vlakom, njemu htjela pokazati da ga stvarno vidim. U grupi svih glasnijih i slobodnijih, ja sam baš njemu htjela dati prostora da bude svoj.
Danas tu viđenost on daje meni.
U svijetu u kojem postoji toliko različitih stručnjaka, i pravih i krivih, u moru svih onih koji nam govore što bismo i kako trebali raditi, u moru informacija, digitalnih alata, edukacija, u moru svega što nam danas oduzima pažnju i prisutnost, želim vjerovati da postoji potreba za iskrenim, toplim, nježnim i dobronamjernim ljudskim kontaktom.
Ali onim koji dolazi iznutra, iz najdubljeg dijela srca.
Koji nije ni naučen, ni uvježban.
Onim koji ti govori:
Tu sam.
Vidim te.
Nisi sam/a.
Čežnju za takvim kontaktom nosim u sebi oduvijek. I vjerujem da je to nešto što je veće od mene same. Iako sam s njim živjela kroz sve što sam dosad radila, iako sam se trudila cijelu sebe davati na poslovima koje sam radila, ipak, uvijek sam osjećala da mi treba prostor za nešto drugačije.
Od ove godine želim se u potpunosti posvetiti pružanju takvog kontakta, takve podrške.
Za razliku od drugih stručnjaka koji će ti reći da nam svima treba psiholog, psihoterapeut ili bilo koji drugi stručnjak, ja ću ti reći da u to ne vjerujem. Svatko od nas nosi svoje rane. Svatko od nas ima svoje odnose. I svatko od nas kroz svoje odnose može dobiti puno podrške koja je potrebna da bismo te rane iscijelili. A uz to, svima nam je na raspolaganju ona najveća podrška koju, čini mi se, najmanje, koristimo. A to je – duhovna snaga.
Ipak, vjerujem da ponekad život izbriše odnose, smanji naše kapacitete, i poveća zahtjeve. I u tim trenucima ništa ne vrijedi više nego – prisutna, topla, nježna i dobronamjerna podrška.
Moja je želja raditi sa ženama koje se tek pripremaju na to da postanu mame. Koje žele osvijestiti i osnažiti svoju intuiciju, kojima treba podrška da bolje razumiju sebe, i da već danas grade kapacite za nošenje s teškoćama kako bi u majčinstvu pronalazile načine da se s izazovima lakše nose.
Moja je želja podržati one žene koje već jesu mame i kojima treba mjesto viđenosti, mjesto na kojem smiju reći sve ono što nigdje drugdje nisu. I koje žele još malo više doći u kontakt sa samima sobom i sa svojom bebom.
Moja je želja podržati tebe koja i koji možda nosiš neki svoj osobni teret, koji nitko oko tebe ne vidi, ne razumije ili ne želi podržati. Želim ti dati priliku da vidiš da se sva snaga krije u tebi, i da ti je samo potreban onaj kontakt koji će ti reći:
Tu sam za tebe.
Vidim te upravo takvu kakva jesi/upravo takvog kakav jesi.
U tome što prolaziš – nisi sama/nisi sam.
I znam, zaista znam, čvrsto osjećam u sebi da iz takvog kontakta raste naša duša. I iz takvog kontakta rađaju se kapaciteti da stvarno budemo sve ono za što smo stvoreni.
Znaš gdje me možeš naći.
Email: petra.kos.samec@gmail.com
I znaš da mi se uvijek možeš javiti.
A ja – ja još jednu stvar sada znam.
Morala sam se suočiti s time da stvarno ništa neće biti onako kako sam zamišljala.
Znam.
Bit će puno bolje od toga.
Sretna nam nova 2026. godina! 💛✨
