Zadnjih mjeseci imam osjećaj da se nekako isprepliće ono što se događa (u) meni i ono što se događa u svijetu, u društvu u kojem živimo. Nisam sigurna ni kojim riječima bih to opisala.
Što je dovoljno dobro da opiše nerazumijevanje, neviđenost, i možda potpunu udaljenost od onoga što jesmo (ljudi)?
Danas sve više govorimo o tome kako naša djeca odrastaju uz ekrane, uz tehnologiju, kako su sve manje vani, u prirodi, kako im nedostaje slobodne i spontane igre…
A gdje smo mi?
Kako mi provodimo slobodno vrijeme, pauzu od posla, kako uzimamo svoj trenutak predaha?
Uz mobitel ili u prirodi?
Ili možda u prirodi, ali uz konstantno provjeravanje društvenih mreža da nešto ne propustimo.
Ono što radimo mi, rade i naša djeca. Ono kako se mi odnosimo prema sebi i prema drugima, to vide i naša djeca.
No, ne želim ovdje pisati ni o tehnologiji, ni o ekranima, ni o tome kakva su vremena došla. Mi smo ti koji ih stvaramo. Sa svime što jesmo i svime što radimo.
Danas ti želim pisati o sebi, o tebi, o svakome od nas tko se ponekad osjeća kao da ga nitko ne vidi i ne razumije. Danas ti želim pisati o mami, o bebi, o svakom onom djetetu koje nije dobilo podršku i viđenost kakva mu treba. O svakoj onoj obitelji koje je ostala sama u moru svojih briga, poteškoća i nemoći.
Davno su me prestale šokirati vijesti koje kolaju medijima (bez obzira bile one obične ili strašne). Prestala sam ih i pratiti. Ne treba mi nikakav medij da znam da će se dogoditi nasilja, ubojstva, nesreće, gubici. Dovoljno mi je samo da pogledam i da osvijestim što se događa u našim rodilištima, što se događa u obiteljima, što se događa u samim počecima dolaska novih bića na ovaj svijet.
Odgovornost nije u tamo nekoj trećoj osobi. Odgovornost je u meni i tebi, u svakome od nas tko je bilo kada u kontaktu s drugom osobom. A pogotovo s novom obitelji. Jer tu se grade temelji. Tu se gradi osjećaj sigurnosti, dobrodošlice i povjerenja u ovaj svijet.
Moja želja, moj poziv, je osnaživati žene (buduće mame) da više vjeruju sebi, u sebe i u svoje tijelo, da postaju svjesne onoga što njihovo tijelo i njihova duša već jako dobro znaju. No, u isto vrijeme, osnažujući žene, nipošto ne želim maknuti odgovornost koja leži na društvu, na zdravstvenom sustavu, na svakome od nas, u tome da podržimo svaku mamu, svaku bebu i svaku obitelj. Jer od obitelji sve kreće.
A što mi radimo umjesto podrške?
Komentiramo.
Prigovaramo.
Sudimo.
Negiramo.
Zaboravljamo.
Svemu onome što nam ne “sjeda”, što ne možemo razumjeti, ono o čemu možda ne znamo dovoljno, dajemo etiketu koja nama odgovara. Nazivamo to ludilom i bježimo od mogućnosti da se možda baš u svakome od nas krije dio odgovornosti za to što se dogodilo.
Usmjereni smo na sebe.
Ja imam pravo to reći.
Ja želim to reći.
Ja želim da mi bude tako i tako.
Imaš pravo to željeti.
Problem je u tome kada zbog svog vlastitog komfora imaš potrebu drugoj osobi nametnuti osjećaj krivnje, bez ikakvog razumijevanja kako je njoj, ima li možda razlog zašto je tako, zašto ne može napraviti ono što ti očekuješ i sl.
I imaš apsolutno pravo na svoje osjećaje jer nešto nije onako kako si željela ili želio.
No, molim te, nemoj si uzimati pravo drugoj osobi, za koju ne znaš što prolazi, nametati bilo što drugo osim razumijevanja.
Riječ posiječe gore od mača.
Pisalo je to na panou u osnovnoj školi kada smo učili nešto o izrekama.
Bezbroj sam puta osjetila što to znači.
I znam. Imaš potrebu reći što misliš. Što ti je na duši. A možeš li razmisliti kako je drugoj osobi? Što je njoj na duši? Možeš li barem pokušati razumjeti njezinu situaciju, na trenutak se staviti u njezine cipele?
Vjeruj mi, imat ćeš puno manju potrebu izreći išta.
I zato sljedeći put kad poželiš bilo koga komentirati, osuditi, nešto prigovoriti, kad poželiš reći svoje mišljenje (koje imaš pravo imati), molim te, stani. Zašuti. Zapitaj samu ili samoga sebe ima li ta rečenica ikakvu svrhu za tu osobu osim da ti zadovoljiš svoju potrebu da je kažeš.
Pusti tišinu.
Neka ona govori.
Nekad je lakše čuti tišinu nego riječ koja posiječe dušu.
