Bila sam – (pre)više
Dok sam bila mala, često su me zvali “mamina maza”. Kada mi je nešto bilo teško uvijek sam utjehu tražila u maminom zagrljaju. To je bilo ono što mi je najviše trebalo. No, uvijek mi se činilo kao da u tom nazivu (“mamina maza”) ima prizvuka nečeg negativnog. Činilo se kao da nisam bila skroz onakva kakve su bile druge djevojčice, kao da mi je trebalo nešto (pre)više. Stvar je, zapravo, bila vrlo jednostavna – da, bila sam mamina, i da, voljela sam se maziti. Zar fizički kontakt, dodir, nije ono što djetetu najviše treba?
S vremenom, kako sam odrastala i ulazila u neke nove društvene zajednice, počela sam sve više uviđati kako moja osjećajnost, moje duboko doživljavanje svijeta i potreba za utjehom i kontaktom kada mi je teško nisu baš poželjna karakteristika. Posebno sam to osjetila kada sam odrasla – dok sam studirala i kada sam počela raditi. Studij, poslovi, interakcije i različite situacije uglavnom su zahtijevale visoku razinu onog “racionalnog”.
Voljela sam se – nedovoljno
Čini mi se da sam u svemu tome i ja počela manje voljeti emotivniji dio sebe. Kako je to bio veliki i značajan dio mene, rekla bih da sam i samu sebe manje voljela. Bolje rečeno, voljela sam se nedovoljno.
S druge strane, od toga nisam mogla pobjeći. Često sam osjećala da ljudima u interakciji s drugima nedostaje upravo to. Nedostaje im da ih netko razumije, vidi, da nastoji osjetiti ono što oni osjećaju. I koliko god sam ja samu sebe nastojala fokusirati na onaj intelektualni, racionalni dio, zapravo je, u gotovo svakoj situaciji, iz mene izlazila emotivka. I hvala joj na tome. Zahvaljujući njoj, ostvarila sam puno prekrasnih odnosa, dotaknula puno kolega i ostavila trag čak i na onim mjestima gdje mi se činilo da je to teško moguće.
Put do dijagnoza
Ipak, u dubini sebe, u toj borbi između onog što jesam i kakva mislim da bih trebala biti da uspijem u svijetu, nisam se dobro osjećala. Koliko god da sam je potiskivala, moja intuicija govorila mi je – “Nisi dobro.”
Moje zatomljavanje stvarnih, pravih osjećaja, dovelo me i do dijagnoze sindroma policističnih jajnika, nečega što me pratilo od samih početaka mog života kao mlade žene. U nekoj mjeri sam prihvatila da je to tako, i da postoje stvari koje svatko od nas nosi kao teret, ali često me preplavljivala ova dijagnoza i nikako nisam bila sretna s njome. Kasnije su se na nju nadovezale još neke druge, koje same po sebi nisu bile toliko strašne, koliko su meni davale osjećaj da stvarno nešto radim krivo, a ne mogu se iz toga izvući. Ona je bila tu, i govorila mi je – ali ja sam u potpunosti zaboravila kako vjerovati svojoj intuiciji.
Vraćanje k – intuiciji
Prije više od dvije godine počela sam mijenjati svoju prehranu. Iako sam u početku imala puno upitnika nad glavom i nisam bila sigurna hoće li mi to i kako pomoći, nekako sam napravila prve korake, i onda je krenulo. S vremenom je moja promjena prehrane dovela do puno promjena u mojem tijelu – od nekih banalnih, pa do onih o kojima sam godinama samo sanjala.
Zašto se promjena dogodila?
- Zato što sam napravila prvi korak
- Zato što sam vjerovala da će mi ta promjena donijeti nešto dobro
- Zato što sam ostajala dosljedna
Ali najvažnije – zato što sam došla u kontakt – sa samom sobom. Osvijestila sam svoje osjećaje, svoja teška iskustva, i naučila kako vjerovati svojoj intuiciji.
Vjera – u vlastito tijelo
U trenutku kada smo suprug i ja u svome srcu donijeli odluku da želimo imati bebu, ja sam čvrsto vjerovala da se to može ostvariti. Medicinske rečenice koje slušaju žene s policističnim jajnicima uglavnom su negativne, i ne daju najbolje prognoze. Ali, moja fizička promjena, ogromna promjena koja se dogodila u mome tijelu, vratila me mojoj intuiciji i mojem dubokom povjerenju u svoje tijelo.
Sjećam se trenutka kada mi je doktorica preporučila: “Mogli bismo samo….” Rekoh, “Hvala, ali ja ne bih.” Nakon toga pred suprugom sam u autu držala recept koji mi je ipak prepisala i govorila mu da se ne osjećam dobro s tim. Nikakvu raspravu nismo imali, jer on nikada nije ni sumnjao. Samo mi je rekao: “Nećemo tako. Vjerujem tebi i vjerujem da mi to možemo.”
Moja intuicija bila je snažna, naša vjera – još snažnija.
Zato je danas s nama – naša čudesna djevojčica. ❤️
