“Ti si jedan od razloga zašto sam ja ovdje.”
Kao da je bilo jučer, sjećam se trenutka kada mi je u firmi u kojoj sam tada radila, jedan od voditelja nakon razgovora rekao: “Ti si jedan od razloga zašto sam ja ovdje.” Bam! U tom trenutku me to pogodilo u glavu. Prvo na što sam pomislila bilo je: Pa koliko je njemu teško ovdje! A ja kao HR-ovka, nadala sam se da sve što radim pomaže stvaranju boljeg, ugodnijeg radnog okruženja.
Imali smo dogovoren razgovor koji je trebao trajati otprilike sat vremena. Potrajao je puno duže. Razgovarali smo o problemima koje ima u poslu, o nedostatku vremena, o pritiscima i očekivanjima nadređenih. Slušala sam ga, postavljala pitanja, nastojala bolje razumjeti, nastojala ga osnažiti za poduzimanjem akcija. Osim poslovnih, na kraju je podijelio i neke privatne poteškoće koje su ga mučile.
Kad sam odlazila s tog razgovora, još uvijek me pratila misao: Što još mogu napraviti da bi ljudima u kompaniji bilo bolje? Sada znam da se najbolje što sam mogla napraviti dogodilo upravo na tom sastanku.
Potreba za kontaktom s drugima
Voditelj s kojim sam razgovarala želio je da ga netko čuje, čeznuo je za tim da netko zaista čuje što mu se događa, kako se osjeća, što ga sve pritišće. Mi na tom sastanku nismo riješili sve probleme koje ima, ali on je s razgovora otišao malo ispunjeniji, malo zadovoljniji, malo energičniji. Njegova rečenica koju sam spomenula na početku u tom trenutku mi se činila “previše”. Ne mogu ja biti razlog, valjda postoji nešto više što ga navodi na to da radi ovdje.
Nisam JA bila razlog. Razlog je bilo to što se on sa mnom osjećao viđenim, osjećao je da ga netko doživljava, da ga čuje. Sa mnom je mogao uspostaviti kontakt koji mu je na radnom mjestu bio i više nego potreban.
Na radnim mjestima rade zaposlenici koji su obrazovani, koji imaju više ili manje godina radnog iskustva, ljudi koji imaju ambicije. Svi ti zaposlenici, bez obzira na sve poslovne ciljeve, i dalje su ne samo ljudi, nego prvenstveno ljudi. I svi oni žele biti doživljeni, žele da ih drugi vide i čuju. Bez obzira jesmo li bebe, djeca, tinejdžeri ili odrasli, svi imamo istu potrebu – treba nam iskren i svjestan kontakt s drugom osobom. Treba nam kontakt u kojem netko stvarno čuje i doživljava ono što govorimo i ono što osjećamo.
Zašto gubimo sebe?
Rad je temeljna čovjekova aktivnost, to je činjenica. Svi imamo potrebu nešto stvarati, na neki način doprinositi. I prečesto se izgubimo u tome što radimo, zašto to radimo i kako to radimo. Želimo biti dobri, uspješni, i bolji od drugih. Želimo se dokazati drugima. I u toj želji da se dokažemo drugima, najčešće izgubimo sebe.
Ne postoje dovoljno dobre riječi kojima bih mogla opisati koliko sam htjela napraviti promjenu u poslovnom svijetu. I to ne iz neke utopijske ili nerazumne želje. Moja želja proizlazila je iz onoga što sam u poslovnom svijetu vidjela. Nerazumijevanje, maskiranje, bježanje od emocija, strah, dokazivanje, kompetitivnost – samo su mali dio svega. A kad bi se dogodio iskren i otvoren razgovor, bezbroj sam puta ispred sebe vidjela osobu koja je htjela samo biti dovoljna – takva kakva jest.
I ja sam više od svega htjela biti dovoljna. Nisam znala drugačije osim da budem uvijek tu za sve što je trebalo napraviti i za sve koji su trebali moju pomoć. Moja okolina često je bila odraz onoga što sam bila ja sama.
Mislila sam da se borim za druge, ali borila sam se zapravo – za samu sebe.
Jesam li se izborila? Nisam. Jer se niti trebam boriti, ni s drugima ni sa sobom. Jedino što sam trebala bilo je da krenem na najveće i najvažnije putovanje, putovanje – k sebi.
