Gledam je dok spava…i razmišljam – što li se sve nalazi u toj maloj glavici? Kako je mojoj bebi? Što sve u sebi pamti i nosi njezino malo tijelo?
Bebe su čudesna Božja stvorenja. Tako mala, a tako velika. Tako krhka, a opet tako snažna stvorenja. Prije nego sam ostala trudna počela sam otkrivati svijet trudnoće i poroda, a samim time i svijet beba. Mislila sam da već podosta toga znam, ali shvatila sam da zapravo znam jako malo, gotovo ništa.
Sve što se događa meni, događa se i bebi
Kroz ovih skoro godinu dana, kao obitelj stekli smo iskustava za koje se pitam je li moguće da sve to stane u tako malo mjeseci. I ono što se često događa (a događalo se i nama), jest da zaboravljamo da sve što se događalo nama, dogodilo se i njoj. Zapravo, prvenstveno se dogodilo njoj.
Sjeti se situacije kada ti se dogodilo nešto što ti je bilo teško, što te pogodilo, rastužilo, umorilo. Sjeti se kako si se tada osjećala ili osjećao, kako je bio tvoj um, tvoj duh, kako je bilo tvoje tijelo. Ja mogu reći da sam se u svojim teškim situacijama pitala može li moje tijelo podnijeti ovo što sad osjećam, ili ovaj teret koji nosim.
A zamislimo samo kako je tom malom biću koje, osim što uči kako se snalaziti u ovom svijetu, prolazi te teškoće, promjene, izazove koji ga snađu. Kako je u tom malom tijelu koje nosi svoj teret, teret koji je prevelik i nama odraslima. A mi smo (fizički) puno veći i kroz godine imali smo priliku naučiti nositi se s teškim emocijama ili naučili tražiti podršku koja nam treba.
A što je s bebama? Kako si one mogu pomoći?
Bebe imaju nas, svoje roditelje, prvenstveno svoje mame. Jedino u nama mogu pronaći potrebnu utjehu i zaštitu. I često nama mamama bude previše. Previše svega – obaveza koje trebamo odraditi, utjehe koje trebamo dati, podrške koje trebamo pružiti. I ponekad zaboravimo kako je našoj bebi.
I želim reći i tebi i sebi da je to normalno, i razumljivo. Jer i mi smo samo ljudi. I tražimo načine da budemo dobre u svemu što radimo. A zaboravljamo puniti kapacitete – otići u šetnju, umiriti se u zagrljaju, razgovarati s osobom od povjerenja, ili samo “biti”.
I gledam je… Još uvijek spava. Tko zna sanja li nešto i “gdje” je sada. I predivna je. I divim joj se na svim pothvatima s kojima se hvata u koštac.
I želim biti tu za nju. I danas, i sutra, i zauvijek. Želim joj pomoći da nauči živjeti u ovom svijetu, i da pritom bude svoja, onakva kakva jest.
Bebe su čudesna bića – mala, krhka, snažna, topla, nježna. Doživljavaju svijet na svoj jedinstven način. I trebaju nas. A i mi trebamo njih. Da nas vrate k sebi, da shvatimo da je potrebno tako malo – pogled, zagrljaj, dodir, mir.
