Moj porod
Ovo je trebala biti priča o mom porodu.
Ali, odlučila sam da ovo bude priča o MOM porodu, o tome kako sam se zapravo rodila JA. Ovo je moja priča – iskrena, ogoljena, intimna.
Prošle godine na današnji dan, moja djevojčica stigla je na ovaj svijet. A ja, ja sam se transformirala u osobu za koju nekada prije nisam vjerovala da mogu biti.
Moj porod krenuo je na Valentinovo, i to nakon mog i suprugovog povezivanja i prisjećanja na neke lijepe trenutke koje smo zajedno proživjeli. Znala sam da je porod krenuo, znala sam da je to sad to. I nisam se bojala. U prvom trenutku bila sam najviše zaokupljena time da nešto ne zaboravim jer, čekalo nas je veliko putovanje. Moja organizacija za ovo putovanje krenula je tjednima ranije, i torbe su već danima bile spremne u autu. Pripremali smo se na to da će porod biti putovanje i da se neće dogoditi u nekoliko minuta, a s druge strane, zaista smo se pripremali na putovanje jer smo porod isplanirali u Jesenicama, u Sloveniji.
Putovanje – i to kakvo
Jesenice za nas imaju jedno posebno značenje. Još prije nego sam ostala trudna, maštali smo da će tamo na svijet stići naša beba, iako nam se tada to činilo daleko, i nezamislivo. Jesenice – rodilište koje nije prijatelj majki i djece, već je kao majka svim majkama i djeci. To je rodilište koje stavlja naglasak na snagu majke, na ono kako je priroda zamislila da porod treba izgledati. I zato je to rodilište bilo naš odabir. A ima još jedan simboličan detalj – smješteno je u podnožju planine (planine koju smo tek trebali “osvojiti”).
Krenuli smo na putovanje. Znali smo da će biti putovanje, ali nismo mogli ni zamisliti kakvo.
Moj porod trajao je nešto više od četiri dana. Četiri dana u trudovima, kroz dan i kroz noć. Četiri dana u kojima su se izmjenjivali:
- odlasci u rodilište i povratak u mali apartman u kojem smo bili smješteni,
- ugodni i neugodni pregledi,
- šetnje nepoznatim ulicama,
- izlet na Bled,
- pronalaženje načina da prođem(o) kroz trudove i još mnogo toga.
U tih nešto više od četiri dana ja sam upoznala sebe i svoje tijelo na bezbroj različitih načina. Prolazila sam kroz slabe, jake, i najjače trudove, razgovarala sa svojom bebom, bodrila i sebe i nju, i više od svega – vjerovala u sebe.
Trenutak otpuštanja
Mjeseci pripreme urodili su plodom. 200 km od (oba) doma, samo M. i ja, i naša beba. Sada, dok razmišljam o tome, moram priznati da osjećam i sreću, i tugu, i strahopoštovanje, i uzbuđenje. Jer, nije bilo jednostavno. Od srijede u ponoć do nedjelje ujutro postojali smo samo nas troje. Jedine osobe koje su bile s nama i znale da porod traje jesu naše dvije doule koje su nam pružale virtualnu podršku. U subotu ujutro kada su me htjeli zadržati u rodilištu, misleći da nešto nije u redu, ostali smo slomljeni. Čvrsto smo vjerovali da je naša beba dobro, ali količina umora, iscrpljenosti, vrtloga emocija dovela nas je do iznemoglosti. To je bio jedini trenutak da smo, u ta nešto više od 4 dana, bili razdvojeni. Na kraju, bili smo razdvojeni svega dva sata jer se na kraju ipak ispostavilo da je sve u redu.
Te subote, te sunčane subote, u maloj sobici u naselju blizu Jesenica, nas dvoje otpustili smo sve što smo ikada nosili u sebi – i strah, i nemoć, i brige, i očekivanja. To je bio trenutak u kojem su se naše duše spojile do najsitnije točke. Otpustili smo sve, osim – vjere. Znali smo da nas u tim najtežim trenucima čuva On.
U subotu navečer, i kroz noć, moj suprug i ja odradili smo moj porod gotovo do zadnjeg trenutka. Tek smo u završnoj fazi ušli u rodilište. Tamo smo, uz prigušeno svjetlo, u miru i tišini, u sobi koja nimalo nije podsjećala na bolnički prostor, bez ikakvih medicinskih intervencija, uz međusobnu podršku i Njegov blagoslov, svojoj čudesnoj djevojčici poželjeli dobrodošlicu na ovaj svijet.
Trenutak svetosti
U trenutku njezinog dolaska, moj suprug je plakao, a ja (ekstremna emotivka), osjećala sam se najsnažnijom ikada!
Moj M. rekao mi je da sam našu djevojčicu donijela na ovaj svijet na najsvetiji mogući način.
A za mene, sveta je bila moja snažna beba koja je pronašla svoj put, i moj suprug koji me držao na dlanu kroz cijeli moj porod.
Za mene je dolazak novog života na ovaj svijet trenutak svetosti. Za mene je bol kroz koju sam prošla i naše cijelo putovanje bila najbolja transformacija u majku.
Porod može biti lijep.
Porod može biti ispunjujući.
Porod može biti osnažujući.
Porod može biti točno ono što našem tijelu treba da bi krenuo u najveću transformaciju ikada – transformaciju u majku.
Čudesni putevi
Postoji izreka da su čudni putevi Gospodnji, ali ja volim reći da nisu čudni, nego čudesni. Krajem siječnja obilježavamo godišnjicu preseljenja u vječnost moje mame. Svake godine oko tog datuma zapisujemo misu za nju. Prošle godine prva slobodna nedjelja bila je (tek) – 18.2….
Moja djevojčica stigla je na ovaj svijet svega nekoliko sati prije mise za moju mamu, njezinu (anđeosku) baku. Znala sam da nas čuva i znala sam da je s nama.
Danas, godinu dana nakon ovog iskustva, dok se prisjećam svega što sam prošla, što smo zajedno prošli, suze same teku. I ne zaustavljam ih. Znam da trebam otpustiti. I želim otpustiti svu silinu emocija koju osjećam.
Jer, tog prekrasnog nedjeljnog jutra, dok je sunce tek izlazilo, rodila se ona – moja čudesna djevojčica. A rodila sam se i (nova) ja – ja mama :).
