Ovaj tekst pisala sam pred kraj svoje trudnoće, 7. veljače 2024.
Oni dani kada znam da moja beba stiže uskoro, znam da može stići svaki čas…
Iako u sebi od početka trudnoće znam da moja beba zna kada joj je rođendan, ipak, ovi zadnji dani ponekad mi izazivaju nestrpljivost. Ali kada pogledam u sebe i što ja zapravo osjećam, shvaćam da sam dopustila da mi se taj osjećaj nametne izvana. Znam da moja beba stiže uskoro… Ali, drugi pitaju, žele znati što se događa, pa poneki pregled, sve to izazove misli koje onda rezultiraju osjećajima uznemirenosti. Jer, kada će?
Ovih dana često mi se javlja želja da živim u prošlom stoljeću i da mogu jednostavno biti doma, da nas nitko ne pregledava i ne ometa, već da živim dan po dan, bez iščekivanja i nestrpljenja. I da, svjesna sam da je medicina napredovala i da nam može u mnogome pomoći, ali kada je sve u redu, medicinski pristup postaje opterećujuć.
Ima jedna zanimljiva stvar koju sam primijetila kada bih išla na ultrazvuk – pri pokušaju da doktorica snimi bebino lice, ona bi ga uvijek sakrivala rukom. Ne sjećam se nijednog ultrazvuka na kojem to nije radila. Ne znam rade li to i druge bebe, ali predosjećam da joj je to smetalo. Kroz trudnoću sam puno razgovarala sa svojom bebom i najavila sam joj svaki pregled koji smo imale, i duboko u sebi osjećala sam kada ju je nešto tijekom pregleda počelo smetati.
Bebe nam govore – sve
Bebe su tako inteligentne, tako sposobne, tako svestrane. I govore nam tako puno. Samo kada im to dozvolimo.
Nijednom dosad me osjećaj oko moje bebe nije prevario, i znam da neće ni sad. I znam da postoji tisuću preporuka za poticanje poroda, ali ja ne vjerujem ni u jednu. Vjerujem da će sva moja priprema kroz trudnoću, i mentalna, i fizička, i emocionalna, i duhovna, pomoći bebi da stigne na ovaj svijet i pomoći meni da mi porod bude osnažujuća transformacija u majku.
Prije sam jako potiskivala svoju intuiciju, a sada, u trudnoći, ona mi je postala najbolja prijateljica. I hvala joj što je tu.
Znam da trebam – otpustiti
Imala sam i teških trenutaka posljednjih dana. Nekad mi drugi ljudi potaknu misli koje ne želim, a treba mi vremena da te misli maknem od sebe. Nekad sam imala snažan osjećaj da trebam otpustiti sve što se događalo posljednjih 9 mjeseci. I nisam to znala drugačije nego kroz suze. Jer bilo je trenutaka kada sam se osjećala potpuno umorno, iscrpljeno, i nespremno.
Moja beba stiže uskoro. I znam da je važno da si dopustim osjetiti. I da si dopustim sve to otpustiti. I misli, i brige, i sjećanja, i osjećaje. I otvoriti vrata za nešto novo – za neke nove trenutke i neki novi život – život s jednom čudesnom bebom.
