Majčin dan
Danas je Majčin dan. Moj drugi Majčin dan. Danas se u meni miješaju osjećaji, sreće, zahvalnosti, ponosa i pomalo tuge..
Ja sam oduvijek bila ona djevojčica koja je tako s nestrpljenjem čekala kad će doći taj dan. Voljela sam ga obilježiti. Uvijek sam nešto pripremala svojoj mami. Crtež, čestitku, cvijeće… I sjećam se osjećaja u sebi… Osjećaja topline, nježnosti, privrženosti. Tako volim svoju mamu… Tako mi je potrebna… I tako joj želim pokazati koliko mi je važna.
Kao da je bilo jučer mogu se sjetiti tih svibanjskih jutra kada bih noseći svoj mali simbolični poklon došla do mame i čestitala joj njezin dan.
I nije bio važan samo taj jedan dan. Ali bio je posebno njezin.
Suze radosnice koje sam imala tih dana kad bih joj donijela poklon, danas su suze nedostajanja…
(Ne)Viđena mama
Danas imam potrebu izreći toliko toga. Beskrajno sam zahvalna što sam danas mama. Ali imam potrebu toliko, toliko toga reći…
Otkad sam postala mama moj osjećaj neviđenosti iznimno se intenzivirao. Iako uz sebe imam supruga koji je davao i daje svaki atom snage da bude tu za mene, u široj okolini osjećala sam se i još uvijek se ponekad osjećam potpuno, potpuno nevidljivom.
Situacije u kojima sam bila, brige koje sam proživljavala i o kojima sam govorila, kao da nisu našle put do drugih ljudi. I mogu razumjeti zašto je tome tako. Naše priče, naše rane iz djetinjstva i one koje smo stekli kroz život, blokiraju nas da osjećamo druge oko sebe, i da ih doživimo. Ako nitko nije doživio nas, kako ćemo mi doživjeti druge ljude?
Podršku sam pronašla sama. U ljudima za koje znam da mi tu podršku znaju i mogu dati.
Ali danas negdje u svom domu sjedi mama koja drži svoju bebu, koja čezne za time da je netko stvarno vidi, i podrži. Da je čuje. Da joj pomogne. Da bude tu za nju, makar samo prisustvom. I koja možda svoju podršku nije pronašla.
Koliko brinemo o mamama
Često govorimo kako je svijet postao ružan, kako je premalo ljubavi, kako se događaju samo loše stvari.
A koliko brinemo o mamama?
Što im osiguravamo da bi bile dobro?
I da bi mogle brinuti o novim bićima koja su stigla na ovaj svijet.
Ako mene pitate, u dubokom smo minusu. Pomaknuli smo se, malo. I to samo zbog (hrabrih) pojedinaca koji se usude jasno i odlučno govoriti i djelovati.
- Mame su (pre)često usamljene.
- Mame su (pre)često iscrpljene.
- Mame su (pre)često potpuno nevidljive svima drugima.
- Od mama se očekuje da brinu za djecu, da brinu za dom, da rade neki dodatan posao, i da u svemu tome budu uvijek iznova sretne i nasmiješene.
I onda se čudimo kako je svijet postao grozno mjesto.
Mamama treba podrška da bi mogle biti tu za svoju djecu. I da bi ta djeca mogla rasti u sigurnoj, zdravoj, i podržavajućoj okolini.
Samo kad pomislim koliko mama danas ne može uzeti predah, ne može otići u šetnju, koliko njih današnji dan nastoji preživjeti jer se bore s postporođajnom depresijom, koliko njih danas živi zarobljeno u nekim naučenim, ustaljenim obrascima ponašanja za koja im je netko rekao da se od njih očekuju…
Srce mi se steže…
Ništa nije kao majčinstvo
Biti mama je prekrasno. Nema toplijeg osjećaja od trenutka sa svojom bebom, sa svojom djecom. Ali mama treba predah. Da bi opet iznova mogla biti tu za svoju djecu.
Znam da ti ovaj tekst djeluje kao previše negativan, i fokusiran na ono što nije dobro. Ali previše je toga što nije dobro prema mamama.
- Mame se boje.
- Mame se uspoređuju.
- Mame se žele prikazati uspješnima.
- Mame žele pokazati da sve mogu same.
Jer smo kao društvo postavili potpuno krive postavke majčinstva.
I idemo kroz život zaboravljajući na njih.
Danas su moje misli uz:
- Mame koje se osjećaju usamljeno
- Mame kojima se čini da im nedostaje snage
- Mame koje imaju svoje anđele na nebu
- Mame koje još uvijek čekaju da im stigne njihova voljena beba
- Mame koje u sebi nose traumu s poroda
- Mame koje se bore s postporođajnom depresijom
- Mame koje sjede pored krevetića svoje bolesne djece…
Ništa nije kao majčinstvo.
Ne postoji uloga u životu koja se može usporediti s tom ulogom.
Ja nisam imala svoju mamu uz sebe onda kada mi je najviše trebala. Ali imala sam njezin duh. Tek sada vidim koliko me njezina podrška pratila s neba.
Moja mama nije bila savršena mama. Danas sam svjesna što je za nju značila njezina ogromna požrtvovnost i predanost. Predanost svima, i svemu, osim sebi… Da je imala malo više podrške, malo više razumijevanja od drugih oko sebe, malo više predaha, danas bi se možda igrala s mojom djevojčicom…
Učim kako biti mama
Sretna sam što sam mama. Biti mama bila je moja čežnja još otkad sam bila mala djevojčica. No, svjesna sam ogromne količine nerazumijevanja kroz koje sam prošla. Ogromne količine neviđenosti onda kada sam samo htjela da netko čuje što govorim…
I zato danas učim kako biti najbolja mama svojoj djevojčici. Učim o svemu što mi može pomoći u ulozi mame. Učim što znači brinuti za druge, ali pritom ne zaboraviti brinuti za sebe. I to je ono najbolje što mogu napraviti. Učiti, mijenjati priču o majčinstvu koja se godinama prenosi s koljena na koljeno. Mijenjati obrasce ponašanja, raditi na svojim ranama, osvještavati potisnute i skrivene emocije i terete, i svakim danom doći malo, barem malo bliže k sebi.
I to je najbolje što i ti možeš napraviti, za sebe, i za svoju djecu. Ne možeš mijenjati svoje djetinjstvo, ne možeš mijenjati svoja prošla iskustva, ali možeš utjecati na ona buduća. Možeš biti ona prekretnica u generacijama koja je odlučila nešto napraviti drugačije. Društvo danas radi toliko toga pogrešno prema mamama. Od nerazumijevanja, prevelikih očekivanja, preko (pretjeranog) medikaliziranja poroda, umanjivanja ženine prirodne snage, pa do nedostatka podrške na svim razinama. Društvo možemo mijenjati samo ako ti i ja napravimo prvi korak. Pa onda netko pokraj nas. I tako dalje.
Sve što sam napisala govori o krivim postavkama koje je postavilo društvo i u kojem smo (pre)često ostavljene bez onoga što nam treba. Ali unatoč svemu što je krivo postavljeno, ja danas osjećam duboku zahvalnost i blagoslov što sam mama. Sve težine, prepreke, borbe i strahovi ne mogu umanjiti veličinu uloge koju sam dobila. I sve one rečenice “Uživaj prije nego postaneš mama”, “Naspavaj se prije nego postaneš mama”, meni ne znače ništa. Biti mama nije moja žrtva i moj teret, nego potpuno svjestan i siguran odabir, moja dugotrajna želja i čežnja moje duše. Duboko sam zahvalna svojoj čudesnoj djevojčici što je stigla upravo k meni.
Hvala, mama!
Danas i svojoj mami želim reći hvala. Jer mi je darovala život, pomogla graditi moj, i unatoč svemu kroz što je prošla, uvijek je drugima dijelila samo ljubav. Danas joj želim reći da me njezina priča potiče da me kroz život vodi ljubav, ali i da ja vodim više računa o sebi, da brinem za sebe, i da zaslužujem biti dobro.
Danas tebi, mama, koja ovo čitaš, želim reći da zastaneš.
Da na trenutak zatvoriš oči.
Da udahneš.
I možda, možda negdje duboko u sebi pronađeš svoju oazu mira. I želim ti da je ispuniš svime što ti treba. Svim onim osjećajima koji te podržavaju, osnažuju. I želim ti da se vraćaš toj oazi mira svaki dan, barem nakratko.
I želim ti, od sveg srca ti želim, da budeš dobro. 🩷
