Ovaj tekst pisala sam pred kraj svoje trudnoće, 3. veljače 2024.
What is this life if, full of care,
We have no time to stand and stare…
Danas smo išli u šetnju šumom.
Cijelu trudnoću, pa i sada, pred kraj, nastojala sam biti fizički aktivna. To mi je uvelike pomoglo da izbjegnem neke uobičajene boljke, a vjerujem da će pomoći i u samom porodu.
Iako je veljača, bilo je toplo i ugodno za boravak vani. Nakon što smo prošetali šumskom stazom i vratili se u park, sjeli smo na klupicu. U jednom trenutku pogledala sam u nebo i ostala oduševljena njegovom ljepotom. Dan je zaista bio prekrasan.
Promatrala sam boje neba, tragove aviona, oblike i boje drveća. Čula sam glasove ljudi oko nas, dječju igru i smijeh, i osjećala kako mi toplina sunca grije tijelo. U potpunosti sam se prepustila tom trenutku. I uživala.
Nešto što sam prije trudnoće rijetko radila. Dani su mi gotovo uvijek bili popunjeni, a čak i u onim slobodnim trenucima, našla bih još nešto što trebam napraviti. A misli? Misli su najčešće bile usmjerene na budućnost. Što, gdje, kada, kako? Što ako? “Što ako?” je bilo najčešće pitanje od svih. Takve misli najčešće je pratio osjećaj tjeskobe. Jer nitko nam nikada ne može garantirati kako će izgledati naša budućnost i što će se sve dogoditi. Moja tjeskoba je proizlazila upravo iz toga – svjesnosti da neću moći kontrolirati sve.
A onda se dogodila ona
Dogodila se – moja beba. I znala sam da neću moći u potpunosti kontrolirati hoće li i kada stići. Ali sam se prepustila. Prepustila sam se snazi svog tijela, vjeri u to da moje tijelo može i vjeri u to da će mi moja beba stići.
Od tog se trenutka puno toga promijenilo. A najviše ja. Ja i moje misli, osjećaji. I da, došli su neki novi strahovi i brige, to je neminovno. Ali ja sam bila posvećena sadašnjem trenutku. Ispunjavao me svaki trenutak jer je u svakom trenutku sa mnom bila – moja beba.
Trudnoća me, između ostalog, naučila upravo to – prepustiti se sadašnjem trenutku. Osvijestiti gdje sam, s kim sam, što osjećam, gdje to osjećam. Već sam pisala o tome koliko su me neki simptomi trudnoće u potpunosti zaokupirali i iscrpili. Ali čak i u takvim trenucima koji su bili teški, najviše mi je pomagalo da ne razmišljam dokad će trajati, hoće li prestati, već da proživim taj trenutak u kojem jesam, da prođem kroz to, osluškujem što mojem tijelu treba i to mu omogućim.
Što tebi treba?
Kako se ti sada možeš namiriti i umiriti?
Dopusti si to. I osjećaje. I misli. I umirenje. Traži podršku ako ti treba.
Stihovi s početka ovog teksta dio su pjesme koja je bila u jednom udžbeniku još u srednjoj školi. I otada mi je ostala u glavi. Bila mi je u glavi, ali nikad je zapravo nisam živjela. Mislila sam da sam blizu svega što želim, ali zapravo sam bila tako daleko od onoga što mi je trebalo najviše – od sebe same.
I zasta, što nam znači sve, ako ne možemo na trenutak zastati i promatrati ljepote života? I doći u kontakt sa samim sobom.
Trebalo mi je vremena, ali krenula sam na taj put.
I sada znam. Ovaj sadašnji trenutak je sve što imam. I nitko mi ga ne može oduzeti.
A poor life this if, full of care,
We have no time to stand and stare.
