Novogodišnja razmišljanja No. 8
Kad ti u jedan zagrljaj stane sve.
Nikad nisam voljela (d)očekivanja nove godine. Kao da bi ta jedna noć trebala biti posebna, i velika. Ni odbrojavanja mi nisu draga. Kao da će se kad otkuca ponoć nešto dogoditi. A zapravo se ne dogodi – ništa.
Mislila sam da će biti drugačija, mirnija, smirenija. Nije baš bila. Sve one prije koje su se činile čudnima, kraj ove mi se čine beznačajnima. Iako sam se već susrela i s nerazumijevanjima i pritiscima, ove su se godine baš nagomilali. U svemu što radimo baš nam je ponestajalo srca i ljudskosti. I bojala sam se. I plašilo me. I oduzimalo dah. I jutra koja volim ponekad su bila baš maglovita. I borila sam se da ulovim pokoju zraku sunca.
I padala sam. I dizala se. Opet ispočetka. Jer ovaj život nisam zaslužila. A dobila sam ga.
“Ti čini ono što možeš, a Ja ću učiniti ostalo. “
Dobila ga je i ona. Moja mala D. koja mi je uljepšala jedno jutro. I uljepša svaki trenutak. Kad se nasmije od uha do uha. I u tom iskrenom osmijehu krije se sav smisao ovoga života.
- Jesi ti tetina djevojčica?
- Jesam. I od… i od… i od…. (i nabrojala ih je sve).
I od one bake koja je na nebu ❤️.
I oborila me. Po tisućiti put moja M. srušila je sve barijere i okove u koje su me ubacili moji strahovi, moje brige i pitanja što ćemo i kako ćemo. I skroz je njezina. Jer anđeo čuva anđele.
Učila sam biti poslušna ove godine. I to u malim stvarima, koje treba raditi svakodnevno. Jer je to jedini način da dobijem nova osjetila i živim novi život za koji sam stvorena.
“Ti čini ono što možeš, a Ja ću učiniti ostalo. “
I učinio je. Kao i svaki put. Tražio je od mene strpljivost, povjerenje, i ustrajnost. Da bi mi na kraju dao ono što je najbolje za mene.
Oduvijek sam voljela planirati. I organizirati. Htjela – ne htjela pamtim svaki detalj i brinem za svaku sitnicu koju treba napraviti. I činilo mi se da mi to baš dobro ide. Sve dok nije došla 2021. i rekla: „Ajmo malo drugačije“.
I korak po korak krenula sam prihvaćati njezin način funkcioniranja. Ja sam radila planove, a ona ih je brisala i radila po svom. I neću joj zamjeriti. Dala mi je trenutke koje ništa ne može izbrisati. Dala mi je osjećaje koje (čak ni ja) ne mogu opisati riječima.
“Svi smo potajno maštali
O onom što sada daješ mi ti…”
Teško je čekati. I nadati se. Da će ti život dati ono o čemu toliko maštaš, za čim čezneš.
Ali život nije čekanje, nego izgradnja. Gradimo najbolju verziju sebe, za sebe, i za druge. I koliko god se željeli uklopiti, nećemo se uklopiti. Svatko od nas bit će svoj, i poseban, i imati svoj put. I zato se ne vrijedi ni osvrtati ni gledati uokolo, već gledati gore. I gledati naprijed.
- Kakva je tebi bila ova godina? (pitala sam ga jučer.)
- Lijepa. Pozitivna. (rekao je bez sekunde razmišljanja.)
- Ali….bila je baš teška. (rekla sam ja i uzdahnula.)
- (pogledao me uz smiješak i odgovorio sigurnim glasom): Ovisi na što se fokusiraš.
Uvijek me centrira. Uvijek mi pokaže da nam treba tako malo za sreću. I nikad mu nije teško ponoviti: „Slušaj me. Bit će sve dobro.“ I s njim na kraju tako i bude.
Možemo raditi planove. I A i B i C plan. Ali nitko nam ne može garantirati da će se bilo koji od njih ostvariti.
Ja od svojih planova nisam odustala. Ali više im ne dajem prioritet. Idem prema onome što želim. Bez savršeno nacrtanog plana. Ali nikad sigurnija u svoju odluku.
Odzvonila je ponoć. I nije se dogodilo ništa. A dogodilo se sve.
Dogodio se zagrljaj u kojem su satkane i suze, i smijeh, i bol, i nada, i vjera. I Ljubav.
Ljubav koju sam upoznala zahvaljujući njemu ❤️.
I sve će proći. I brige, i strahovi, i promjene, i stara pravila, i nova pravila. Sve će proći. Ali Ona će ostati.
Neka vam 2022. godina bude godina traženja Ljubavi. U svima i u svemu što radite.
Ako je ne nađete, ne odustajte. Ako je nađete, držite je čvrsto i ne puštajte.
Ni ovaj put ja želja za novu godinu nemam. Ne treba mi ništa, jer mi u jedan zagrljaj stane sve.
2022., samo dođi! Znam da ćeš biti najljepša! 😊
