Prije nekoliko tjedana bio mi je rođendan. Godinama mi je to bio dan u kojem sam duboko u sebi osjećala tugu. Imala sam potrebu biti sretna, htjela sam slaviti taj dan, htjela sam slaviti život, ali u sebi nisam to uopće osjećala. Pa sam se pravila da je sve u redu, da sam dobro, i da volim svoj rođendan. I dok sam bila mala stvarno ga i jesam voljela. Početak lipnja, bliži se ljeto, završetak škole… Obožavala sam taj početak lipnja. Jer mi je davao slobodu… I onda sam se nekako s vremenom zarobila. Zarobila sam se u osjećaj da ništa nije kako želim, da je svima drugima ljepše, i kad bih još samo ovo imala, kad bih još samo mogla…
Sada je 2025. godina.
I nije mi sve savršeno. Čak mi je i rođendan ove godine započeo mlako, krivo, očekivala sam da će započeti drugačije, pa sam se zaplela u vrtlog nezadovoljstva. Na kraju mi je prošao lijepo, i mirno.
Danas mi nije sve savršeno. Ali sve je dobro. Jer sam ja dobro.
Dan nakon rođendana dobila sam svojih sat vremena. Ja, koja nikad ne idem na “kave”, i kojoj je to najčešće samo trošak vremena (a i ne pijem kavu) taj dan (dok sam čekala supruga i svoju djevojčicu) sjela sam u kafić. Vjerojatno ne bih da nije izgledao ugodno i mirno.
Gledala sam ljude oko sebe, svatko je bio u svom svijetu. Većina na mobitelima, a manji dio ljudi je međusobno razgovarao, i to najčešće o problemima na poslu. A nekoliko stolova ispred mene, vidjela sam jednu mamu s bebom…. I shvatila sam da je Život tu – uvijek prisutan, dostojanstven i velik. I da nam često promiče iz ruku jer živimo u prošlosti ili budućnosti, a tako malo u sadašnjosti.
Pa sam sama sebi odlučila napisati podsjetnik – koliko sam SRETNA.
Sretna sam:
- Jer imam sebe – sebe koja je shvatila da može utjecati na ono kako se osjeća iznutra. Uvijek. Samo se treba podsjetiti da je moć u njezinim rukama.
- Jer mi je život s mojim suprugom ispunjen osjećajem slobode – napokon osjećam da dišem, da živim, da mogu svjesno odabrati sve što želim. I to ne znači da nekad ne prolazimo kroz teške situacije u našem odnosu. To znači da svjesno biramo da želimo uvijek iznova biti u tom odnosu, i davati cijeloga i cijelu sebe.
- Jer već više od godinu dana s nama živi naša djevojčica. Čudesna i posebna. Posebno topla, posebno nježna i ona koja vidi, stvarno vidi ljude oko sebe. I podsjeća nas na najvažnije stvari – dodir, pogled i prisutnost.
- Jer znam da mogu izabrati. Izabrati nije uvijek jednostavno, ali znam da imam izbor. I da ne moram živjeti onako kako mi svijet nudi.
- Jer sam bogatija za odnose s divnim ljudima – koji nisu dugo u mom životu, ali ga obogaćuju na toliko dimenzija i na toliko načina.
- Jer znam kojim putem želim ići. I znam da ću na tom putu biti podržana.
Treba mi ovaj podsjetnik.
Da me podsjeti da svakodnevica ne mora biti savršena.
Da ja ne moram biti savršena.
Da je moja ranjivost moja snaga.
Da nisam sama.
Treba mi podsjetnik da je dovoljno to što sam tu. Sa svime što jesam. I takva kakva jesam.
Treba mi podsjetnik koliko sam stvarno sretna.
