Je li ti se ikad dogodilo da nastojiš zadržati suze kako se ne bi rasplakala ili rasplakao?
Skupljala/o si snagu u sebi samo da ne pokažeš emociju…
- jer nije prikladno
- jer što će drugi misliti o tebi
- jer ne želiš pokazati da ti je teško…
Ja sam puno puta bila u toj situaciji. Ako neko vrijeme čitaš moje tekstove, onda znaš da sam jako emotivna osoba. Puno situacija, događaja, okolnosti, razgovora, u meni izazivaju emocije, i suze. Iako je bilo puno situacija u kojima sam se nastojala suzdržati da se ne rasplačem, ipak, bilo je puno više onih kada sam svoje emocije pustila da izađu.
Suze pred CEO-om
Jedna od takvih situacija bio je jedan razgovor sa CEO-om prije nekoliko godina. Imala sam dogovoren razgovor i pripremila sam se za njega. Međutim, u jednom trenutku, otpustila sam sve. Nastojeći mu objasniti težinu situacije u kojoj se nalazim, sve što se događa i sve što me opterećuje, jednostavno nisam mogla suspregnuti suze. Emocije su bile prevelike i presnažne. Rekli bi neki – raspala sam se. CEO me slušao, pokazivao je zanimanje za ono što govorim i kad je vidio težinu mog iskustva, shvatio je, barem u nekoj mjeri, da mi je stvarno teško. I nije mi bilo svejedno što plačem pred tom osobom, ali to sam bila ja, takva kakva jesam.
Nekoliko godina kasnije, imala sam još jedno slično iskustvo, još jedno iskustvo koje je vezano uz emocije na radnome mjestu. Tijekom razgovora sa CEO-om, dobila sam feedback kako se meni na licu uvijek vidi čime se bavim, odnosno kako se osjećam s time što trenutno radim. Moj odgovor na to bio je: “Da. To sam ja.”
Emocije nas čine ljudima
Moje emocije su dio mene. I tvoje emocije su dio tebe. One su tu. One nam govore što za nas znači nešto kroz što prolazimo. Emocije nas čine ljudima.
Kako je moguće da ono što nas čini ljudima toliko potiskujemo?
Često se pitam u kojem trenutku smo postali društvo koje smatra da emocijama nije mjesto u poslu. I da ne trebamo pokazivati emocije u poslovnom kontekstu, ali i u mnogim drugima situacijama. Svaka emocija koju osjetimo je negdje u nama, negdje je u našem tijelu. I ako ju ne primijetimo, ne dozvolimo joj da izađe na površinu, ona će se negdje začahuriti. I ako godinama tako nakupljamo (neugodne) emocije u svome tijelu, nećemo biti dobro. Ne možemo biti dobro.
Kako bi se osjećala ili osjećao da stavljaš na sebe dodatne komade odjeće ako si već odjevena ili odjeven? Bi li mogla/o nositi težinu sve te odjeće na sebi, svaki dan i u svim situacijama? S vremenom bi tvoje tijelo odlučno reklo “ne”.
Emocijama treba prohodnost, treba im protočnost. Našem tijelu treba sloboda da može disati. Danas više nije upitno utječe li ono kako se osjećamo i što proživljavamo na naše (fizičko) zdravlje. Danas to jako dobro znamo.
Ali ne primjenjujemo.
Ne živimo to što znamo.
Zašto toliko bježimo od emocija?
I dalje smo društvo u kojem je često sramota pokazati da ti je teško, sramota je plakati pred drugima, još uvijek dječake učimo da oni ne bi trebali plakati (ni sama ne mogu vjerovati da ovo pišem, ali tako je).
Godinama sam na poslu gledala ljude koji gutaju svoje emocije, nastoje ih sakriti, boje se pokazati kako im je, što zapravo osjećaju, i onda odlaze doma s tim teretom. Odlaze u svoju obitelj gdje vrlo često prelijevaju svoje emocije s radnog mjesta. I zato sam uvijek nastojala biti maksimalno prisutna kada bi me netko od zaposlenika zamolio za razgovor. Ponekad bi u tom jednom razgovoru izašla na površinu i poslovna i privatna opterećenja. I ponekad mi se činilo da je to bio jedini trenutak kada je ta osoba stvarno podijelila što misli i što osjeća.
Zašto toliko bježimo od emocija?
Pogotovo onih neugodnih?
Jer su nam teške.
Jer mislimo da nisu O.K.
Jer mislimo da mi nismo O.K. jer ih osjećamo.
Jer mislimo da nećemo biti prihvaćeni.
Jer se bojimo.
Jer nas je sram.
Jer naše emocije nisu bile prihvaćene dok smo bili bebe.
Jer smo u biranju između emocija i prihvaćanja, odabrali prihvaćanje. Htjeli smo biti DOBRI i PRIHVAĆENI od strane naših roditelja, učitelja, odraslih koji su brinuli o nama. Pa makar to značilo ne pokazati ono što stvarno jesmo.
Dopusti si osjetiti
Dopusti si sada osjetiti emociju koju imaš u sebi.
Dopusti si osvijestiti gdje osjećaš tu emociju, kakva je ona, kako je osjećaš.
Dopusti da ta emocija prođe kroz tebe.
Kada bismo svaki dan, samo na trenutak, malo osvijestili što osjećamo, kako smo, prodisali kroz tu emociju koju osjećamo, napravili bismo veliki korak.
Rasplakati se ne znači raspasti se.
Rasplakati se znači da trebamo otpustiti to što osjećamo.
Za emocije nam ne treba dozvola.
Emocije su dio nas i čine nas ljudima.
Ali si ta (taj) koji prvo treba sebi dozvoliti da budeš ono što jesi, i svojim emocijama da budu tu gdje jesu.
Ja sam si to dozvolila.
Jer mi treba.
Jer ne mogu potiskivati.
Jer ne želim potiskivati.
I jer znam da sam prihvaćena, i voljena, s tim što jesam, i takva kakva jesam.
