Kad odrastem, želim biti….
Kad razmišljam o svom djetinjstvu, sjetim se puno situacija u kojima su me pitali što želim biti kad odrastem. Vjerujem da si i ti dobivala ili dobivao takva pitanja. Sjećam se kako mi je bilo teško odgovoriti na to pitanje. Znala sam da se očekuje odgovor koji se tiče konkretnog posla, a ja sam zapravo u sebi čeznula za nečim drugim…
S jedne strane, u tim ranim godinama:
- teško je znati što želimo raditi kad odrastemo,
- nismo imali priliku upoznati sve mogućnosti koje nam se pružaju,
- nismo dobro poznavali sami sebe i što bi nam najviše odgovaralo, što bismo najviše htjeli.
S druge strane:
- Bilo je lijepo povremeno maštati i razmišljati o sebi u različitim ulogama.
Uvijek sam bila fascinirana time da investiramo tako malo vremena u to što želimo raditi, a tako puno vremena u to što bismo trebali raditi. Odnosno, što drugi od nas očekuju. Kada završimo osnovnu školu, trebamo odlučiti za srednju, kada završimo srednju, nekako se očekuje da odlučimo koji ćemo fakultet. I da, postoje i profesionalne orijentacije i karijerna savjetovanja koja nam mogu pomoći u kojem smjeru ići.
No, jesmo li zaista zadovoljni kada odlučimo da želimo biti u određenoj ulozi?
I je li to uopće pitanje uloga i karijere?
Ja sam (samo) htjela biti JA
Tijekom svog ranog obrazovanja, ja nisam znala što želim raditi u životu. Dobro su mi išla različita obrazovna područja, ali to mi nije pomagalo da odlučim da baš u određenom smjeru želim nastaviti dalje. A onda se dogodio prvi sat psihologije u srednjoj školi. Imala sam trenutak oduševljenja jer sam napokon spoznala što je to što želim raditi. I kasnije, kada sam počela raditi kao psiholog, bila sam još sigurnija u to.
Međutim, ono što u to vrijeme nisam znala jest da zapravo nije bila stvar u tome da želim biti psiholog.
Ja sam (samo) htjela biti JA.
Htjela sam (napokon) imati “dozvolu”:
- da pričam o svojim osjećajima (kojih je bilo puno),
- da drugima osvještavam njihove osjećaje,
- da ne moram voditi one male, “small talk” razgovore, jer to nikad nisam ni znala,
- da razgovaram s ljudima – duboko, dugo i iskreno,
- da budem nježna, topla, emotivna i empatična.
Mislila sam da mi treba dozvola da budem ono što jesam. Jer, činilo mi se da sam (bez te dozvole) zapravo previše za ovaj svijet. I naizgled sam si dala tu dozvolu. Jer sam slobodnije pričala o temama iz psihologije, a koje su zapravo bile dio mene. No, u dubini sebe, još uvijek to nisam bila ja. Na kraju sam se toliko prepustila pritiscima (od same sebe) napravim nešto, da ostavim trag, da sam se zapravo opet izgubila.
Sve dok nisam počela osvještavati što radim, kako radim, gdje sam, što želim, i što mi treba.
Tek sam uranjanjem u priču o porodu, o svojim počecima na ovom svijetu, i s otkrivanjem važnosti svega što se događa u tom ranom periodu, zapravo ušla u srž same sebe, točnije, tek sam zakoračila.
Nije pitanje što želiš biti, nego što (tko) jesi
Nemam recept kako da otkriješ tko si zapravo, što je tvoja prava srž, tvoje istinsko JA. Za najvrjednije stvari u životu najčešće ne postoje brza rješenja. Ono što ti od srca mogu preporučiti jest – napraviti prvi korak k sebi. Početi s malim koracima, s trenucima svjesnosti, prisutnosti, s trenucima u kojima si dozvoljavaš osjetiti emociju, kakva god ona bila.
Danas često pričama o karijerama, školovanjima, uspjesima. Treba nam papir ili životopis koji pokazuje da smo DOBRI, da smo VRIJEDNI vremena i pažnje. S tim papirima i svojim uspjesima zapravo želimo – BITI VIĐENI, takvi kakvi jesmo.
Ja sam oduvijek (samo) htjela biti JA. Sa svime što jesam i ovakva kakva jesam. I često mi je nedostajalo viđenosti, i razumijevanja.
I zato danas ovdje na svom blogu često pišem o bebama i o našim počecima. I o tome koliko su važni. Svi smo bili bebe. I svi u sebi nosimo ono što smo doživjeli kao bebe. I tada, i danas, najviše nam treba – VIĐENOSTI i LJUBAVI.
I zato, pitanje Što želiš biti kad odrasteš? najmanje se odnosi na pitanje karijere. A najviše na pitanje TEBE – kako možeš biti više ono što, odnosno tko jesi.
