12 godina bez nje
Ovo je priča o njoj, mojoj predivnoj, mojoj anđeoskoj majci. Još jedna godina otkad je nema. 12 je prošlo.
Dok je bila s nama bilo mi je nezamislivo da ću moći živjeti bez nje. Ali život ima svoje planove.
Moja mama.
- Nježna.
- Topla.
- Umirujuća.
- Vedra.
- Brižna.
- Požrtvovna.
- Hrabra.
- Plemenita. Više od svega – plemenita.
Sada kada sam i sama mama, tek sada mogu puno bolje razumjeti kakav život je živjela moja mama. A mogu i bolje razumjeti važnost svojih početaka, kao bebe, i koliko veliku, ogromnu ulogu u tome ima – mama.
Mamino preseljenje u vječnost
Danas razumijem zašto me toliko pogodilo kada sam shvatila da nje stvarno više nema. U vrijeme kada je njezina bolest već gotovo u potpunosti obuzela njezino tijelo (ali ne i njezin duh), ja sam imala najteži semestar na studiju. To jutro, nakon što sam napisala kolokvij, odlučila sam ponovno otići do nje u bolnicu. U tom trenutku nazvao me tata. Kad sam mu rekla svoju namjeru, na trenutak je zastao, a onda rekao vjerojatno najteže ikad izgovorene riječi: “Mama se danas preselila u vječnost.” Nije rekao ni “Umrla je.” ni “Nema je više.”, nego “Preselila se u vječnost.” Zbog tih njegovih riječi i ja sam nekako drugačije u tom trenutku doživjela njezin odlazak. Doživjela sam ga kao preseljenje – odlazak na novo, ljepše mjesto, mjesto vječnosti.
Tih dana bila sam sama u studentskom domu u Zagrebu. Kraj siječnja – vrijeme kolokvija i vrijeme nadolazećih ispita. U tom trenutku radila sam ono što znam da bi i moja mama voljela. Umjesto plakanja, posvetila sam se svom studiju.
Na dan njezinog sprovoda, ujutro, imala sam još jedan kolokvij. Pisala sam ga misleći na nju. I položila. U to vrijeme sve kolokvije i ispite položila sam s najboljim ocjenama. Često sam se poslije pitala otkud mi tolika snaga. Sada znam otkuda. Moja povezanost s mamom bila je ogromna, i ostavila mi je svoju snagu, na kojoj joj i danas zahvaljujem. Poslije kolokvija po mene je došao član obitelji i otišla sam na sprovod.
Spoznaja da – zauvijek ostajem bez nje
Kada sam došla doma, vidjela tatu, sestru i svoj dom u kojem više nema nje – tona tuge srušila se na mene. A najveći teret osjetila sam upravo u trenutku njezine sahrane. U jednom trenutku postala sam svjesna jedne velike i bolne istine – ostajem bez svoje mame….
…
U tom trenutku osjećala sam se najusamljenijom na svijetu. Imala sam uz sebe i tatu, i sestru, i prijatelje, ali ja sam osjećala ogromnu, ogromnu usamljenost. I taj osjećaj me slomio. Trebale su mi godine da razumijem zašto sam se tako osjećala. I tek sam s upoznavanjem svijeta perinatalne psihologije, tek s razumijevanjem važnosti te povezanosti, to mogla u potpunosti i shvatiti.
Mama mi je protekle godine posebno nedostajala. Rado bih je vidjela kako grli moju djevojčicu, rado bih da je tu kraj mene, da me razumije, da me podrži i samo da bude tu sa mnom.
Žena s velikim, posebnim srcem
Jedna moja prijateljica, koja je dobro poznavala i moju mamu, na dan njezinog odlaska s ovog svijeta bila je baš potresena. Sjećam se da mi je rekla da joj je bilo teško nazvati i mene i moju sestru. Jer, što da nam kaže? Na kraju nas je ipak nazvala i kroz suze jedva izgovorila koliko joj je žao i teško zbog njezinog odlaska.
U težini svojih osjećaja, na taj dan napisala je prekrasne riječi o mojoj mami:
“Žena sa velikim srcem koje ne poznaje sebičnost… Njezina dobrota ne poznaje granice… Sjećam se svih onih susreta dolje na cesti, finih kolača, Špancirfesta, prijevoza do kam je god trebalo… I nikad nije klonula duhom… Ove noći mogu napisati najtužnije stihove – napisati, na primjer: ‘Noć je puna zvijezda, trepere modre zvijezde u daljini’. Zvijezda u daljini je upravo ona.”
Blistaj i dalje, zvijezdo moja! ❤️
