Otkad znam za sebe, ne volim zimu ni hladnoću.
Oduvijek sam više uživala u ljetnim nego zimskim radostima. Hladnoća me nikad nije veselila i nikad se nisam mogla dovoljno utopliti kad bih bila vani. Od osobe koja ne voli zimu postala sam osoba koja u njoj uživa. Zima nosi svoju hladnoću, ali je sad lakše prihvaćam jer nosi i svoj mir.
Prije nego sam krenula na put k sebi bila sam osoba koja je trčala s jedne stvari na drugu, htjela sam što više upotpuniti svoje dane, radila sam puno više od 8 sati dnevno, i nikad mi nije bilo dovoljno. Davala sam 1000 % od sebe, bila sam uporna da mijenjam sve što nije dobro. I mijenjala sam, ostvarivala sam većinu toga što sam si zacrtala. Ljudi oko mene, s kojima sam radila i surađivala, čudili su se mojoj ogromnoj volji i upornosti da toliko radim, da stalno pokušavam nešto novo, da imam neiscrpnu energiju i da me ništa ne može pokolebati. I nikad se nisam umarala. Odnosno, mislila sam da se ne umaram.
U tom periodu puno sam toga naučila. Osim što mi je radno iskustvo samo po sebi bilo edukativno, svaki slobodan trenutak koristila sam da nešto novo naučim – kroz online tečajeve, radionice uživo ili stručne knjige.
Sve što sam htjela bilo je – ostaviti trag.
Htjela sam ostaviti trag u organizacijama u kojima sam radila, i u ljudima s kojima sam surađivala. Bilo mi je neizmjerno stalo do toga da se u okolini u kojoj jesam, osjeti da ja tu jesam. I osjetilo se. Ali ja sam tek kasnije počela uviđati rezultate koje sam postigla. U trenutku dok sam ih ostvarivala bila sam previše fokusirana na sljedeći zadatak da bih primijetila da je ono na čemu sam radila prije – bilo važno i ostavilo trag.
U tom periodu mog intenzivnog rada svi su od mene dobivali mojih 1000 %. Najmanje od sebe dobivala sam – ja sama.
I nije se dogodio neki magični trenutak u kojem sam to shvatila. Dogodio se period u kojem sam počela uviđati da mi nešto nedostaje. Nedostajala sam sama sebi – jer sam radila premalo stvari koje me vesele, koje me ispunjavaju, jer sam premalo vremena provodila na mjestima i s ljudima koji su u skladu s mojim vrijednostima.
Najbitnija stvar bila je da sam si to osvijestila. Tek kada sam si osvijestila što radim, mogla sam to i početi mijenjati. Korak po korak, dan po dan.
Problem nije bio u tome što sam htjela puno naučiti, čak ni u tome što sam htjela puno od sebe dati. Problem je bio što sam kroz sve to prolazila nedovoljno prisutna i svjesna trenutaka koje živim.
Da se vratim na početak priče…
Danas bih mogla satima biti u prirodi i gledati je kako odmara pod snježnim pokrivačem. Danas volim zimu. Ove godine čak sam se pomalo i veselila njezinom dolasku. Zapravo, veselila sam se dolasku mirnijeg, tišeg vremena.
Zašto?
Zato što i meni treba odmor. Moja duša jednako kao i priroda čezne za time da se što više umiri, da zastane, da osluškuje.
Trebalo mi je dugo da stvarno čujem, da osjetim potrebe svog tijela i duše.
To je putovanje, putovanje koje još uvijek traje.
I uživam u njemu, jer me vodi – k sebi. 😌
