Novogodišnja razmišljanja No. 11
10 godina je prošlo od mog prvog novogodišnjeg teksta.
10 godina.
1.siječnja 2015. nisam ni pomišljala da će toliko potrajati.
Ali evo me. Iako su ovi tekstovi već postali svojevrsna tradicija, ipak, svaki put imam podjednaku, ako ne i veću tremu. Jer pišem o sebi, dijelim sebe, pišem o velikom dijelu svojih iskustava, osjećaja, i promišljanja iz protekle godine. I razmišljanja s kojima ulazim u novu. Kad bolje razmislim, nije ovo samo tradicija, ovo je moja dosljednost samoj sebi i svima vama koji volite i želite pročitati moje tekstove.
I svaki put mi se čini da mi je još emotivnije. A ovaj put započinjem s dubokim uzdahom i uzimanjem zraka. Jer to sam najviše naučila u protekloj godini.
Da stanem.
Zastanem u trenutku.
Udahnem.
I dam priliku da moje tijelo i um smirenije i lakše krene dalje.
Nekoliko sam puta u svojim postovima prošle godine spomenula da mi je teško. Svaka godina, svaki dan ponekad nosi nešto teško svima nama. Ja sam se prošle godine nekako sudarila sa svijetom i svim silama se nastojala boriti. Dok nisam spoznala možda najvažniju stvar ikada u svom životu: svi odgovori se nalaze u meni. I ja sam ta koja treba posegnuti u taj “kofer” i iskopati ono najskrivenije što će mi dati odgovor.
U veljači prošle godine postala sam – mama. Mama – sam postala.
Kad bih vam mogla opisati koliko sam to željela… Još otkad sam bila mala djevojčica. Ostvarilo se. Napokon. Unatoč svemu što je bilo protiv. Blagoslovljena sam time da mi je “duša moje duše” stigla. U obliku prekrasne, čudesne djevojčice.
Potpuno prisutna, potpuno svjesna, i s punim srcem dozvala sam svoju djevojčicu i ona mi je stigla. I beskrajno sam zahvalna na tome.
Moj M. i ja dugo smo se pripremali da postanemo roditelji. Uložili smo svoje srce, um, vjeru, nadu, vrijeme i trud u edukaciju i pripremu. To je za nas bilo putovanje u kojem smo rasli da bismo danas svojoj djevojčici mogli pružiti sebe – svjesne, ispunjene i zrele osobe. I zahvalna sam od srca na tome što sam dobila još jednu veliku (životnu) mentoricu. Zanimljivo da i njezino ime počinje na M.
I vrijedila je svaka sekunda te pripreme. Način na koji je moja djevojčica stigla na ovaj svijet bio je prekrasan, i blagoslovljen, i ispunjen. I transformirao me u potpunosti.
Uvijek sam u svojim tekstovima bila potpuno iskrena. Bit ću i sada. Prvi mjeseci majčinstva bili su mi teški i bolni. Od jedne poteškoće stvorio se začarani krug u kojem sam se vrtjela između strahova, bolova, pitanja, nemoći, padanja, uspinjanja, tuge i sreće. Danas dok ovo pišem znam da je taj period bio vrijeme u kojem sam ja rasla kao mama. Jer, mama ne postajemo samo rođenjem svoje bebe. Postajemo puno ranije. I rastemo mjesecima, godinama kasnije. Danas znam da me taj period doveo do toga da sam danas mama koja vjeruje u sebe i vjeruje sebi, koja pušta svojoj bebi da bude onakva kakva jest i koja zna da je glavni odgovor na sva moja pitanja – ljubav. Ako polazimo od te postavke, napravit ćemo najbolje za svoju obitelj.
Ima još jedna zanimljiva stvar vezana uz moje novogodišnje tekstove. U jednom od prethodnih spomenula sam kako ne volim Nove godine. Općenito ne volim neke velike životne prekretnice, osim onda kada si ih sami postavimo.
Na kraju me nešto što ne volim dovelo do nečega što volim najviše, a to je – pisanje.
S nervozom u trbuhu, suzama u očima i smirenošću u srcu, danas vam želim reći: pokrenula sam svoju stranicu, pokrenula sam svoj blog! Nakon godina razmišljanja i čežnje za time da (od) sebe dam (još) više, da podijelim ono što mislim, što osjećam i za što vjerujem da drugima može pomoći, napokon je tu.
Tamo sam već podijelila one najvažnije stvari o sebi i dijelit ću svoje priče – najiskrenije priče o svemu što mi se događalo i što mi se događa.
Ako će ijedna osoba u trenutku izgubljenosti ili traženja doći na moju stranicu, pročitati neki od tekstova, zastati u tom trenutku i nahraniti svoju dušu – moja misija je ispunjena.
Stigla je još jedna nova godina.
Tko zna što nam sve donosi. Zato vam danas želim reći, još jednom naglasiti: samo zastanite, tu gdje upravo jeste, osvijestite gdje jeste, osvrnite se oko sebe i recite: Tu sam. I dobro sam.
I zaplačite, i nasmijte se, i zahvalite, i dopustite si ostati u tom trenutku.
Takvu novu godinu vam želim (i sebi i vama) – godinu u kojoj ćete usporiti, zastati, osjetiti.
Ništa neće pobjeći od vas. A vi, vi samo možete stići – k sebi.
Završit ću s onime što mi je rekao moj M.:
“Predivna si, takva kakva jesi. Vrijeme je da te i svijet bolje upozna.”
Pa, dobar ti dan, svijete! Hvala što si me čekao.
