Novogodišnja razmišljanja No. 2 (sad je već tradicija 🙂)
Na kraju stare godine i početku nove neću razmišljati o tome što sam to trebala/morala napraviti a nisam, što se to od mene očekivalo u 25.-oj godini (zapravo je 26.-ta ali mi zvuči previše), a nije bilo ni blizu ostvarenja, niti ću žaliti za neostvarenim ciljevima ili propuštenim prilikama.
Nisam ni pametnija ni mršavija, niti sam s princem ispod ruke ušla u novu.
U ovoj više nego turbulentnoj godini…
- završila sam toliko željeni, ali istodobno ne baš jednostavan faks
- vodila završnu borbu oko formulacije istraživačkih hipoteza (jer, budimo realni, to je ipak “najvažnije”!)
- odvojila se od studentskog života koji je bio daleko od onog što sam si htjela, razdoblje u kojem sam izgubila najvrjednije, ali zato ojačala najviše
- mjesecima se pripremala za sestrinu svadbu koja je bila gotovo savršena, ne zato što je sve bilo iz najskupljeg i najcjenjenijeg izloga, već zato što je svaka sitnica za taj dan izrađena sa srcem, i jer je baš sve bilo obavijeno ljubavlju
- započela karijeru u HR-u, baš zato što tu najviše treba ❤, a trenutačno ga najmanje ima
- tijekom kratkog radnog iskustva naučila o poslu, psihologiji, ljudima, više nego na bilo kojem kolegiju na faksu
- prisjetila se kako je to imati leptiriće u trbuhu (čak i više nego što sam htjela)
- kao i prošle, i ove sam godine plakala na svaki krivi pogled, na svaku krivu riječ, a još više na svaki onaj događaj kad bi se netko oronulog srca sjetio poubijati stotine ljudi.
Još uvijek…
Još uvijek nisam naučila ne biti perfekcionistički perfekcionist niti sam smanjila svoju emocionalnost, a nisam naučila ni strategije za nošenje s povrijeđenim srcem. Ali, napokon sam shvatila da sam baš divna takva kakva jesam, da imam vrijednosti koje mi nitko neće oduzeti niti ću ih zbog ikoga mijenjati, shvatila sam da mogu, znam i uspijevam postići ono što želim (makar to značilo dati 687 % od sebe), naučila sam da se baš svaki susret s nekom osobom dogodio s razlogom i dao mi iskustvo koje mi je nedostajalo.
Još uvijek jako, jako, jako težim tome da budem prije svega dobar čovjek, a onda i psiholog – u svakom trenutku i sa svakom osobom, još se uvijek borim protiv nepravde, još uvijek vjerujem u dobro – baš sad više nego ikad, još uvijek želim da svi ljudi budu zdravi i zadovoljni s onim što imaju, još uvijek znam sve trash lyricse hrvatske scene i još uvijek sam kraljica senzualnosti u plesu, pa makar to bilo više viđeno zidovima moje sobe/kupaonice nego najkul noćnim klubovima.
Dragi frendići, ne znam napisati najbolje psiho-preporuke za novogodišnje odluke, niti vam znam dati savjete da budete najbolji partneri ili savršeni ljubavnici.
Mogu samo i vama i sebi samoj poželjeti:
- da ustrajemo u onome što želimo, a ima dobru svrhu,
- da pomognemo ljudima kojima ona kuna u džepu treba više nego nama,
- da sudjelujemo u istraživanjima koja imaju za cilj napraviti nešto dobro za svijet/društvo u kojem živimo (ili ih sami potaknemo),
- da manje gledamo u mobitele, a više jedni u druge,
- da se ne sramimo reći da nam je do nekoga stalo, pa makar to naišlo na hladan zid,
- da stisnemo ruku onome tko je izgubio blisku osobu,
- da učimo i obrazujemo se na koje god načine možemo,
- da se osmjehnemo osobi koju sretnemo,
- da se pomolimo prije spavanja i zahvalimo za darovani dan života.
Kao što sam i poželjela, imala sam ove godine i papra, i šećera, i soli, i masti, doduše, više papra nego šećera (ali nema veze – šećer ionako nije zdrav), sljedeće ću godine više poraditi na omjeru sastojaka (najčešće ih miješam odokativno – zato su moji kulinarski proizvodi uvijek originalni!).
Na kraju godine naletjela sam na jednu pametnu rečenicu: „Neke su stvari iznad svega ostaloga, zdravlje je jedna od njih.“
Dakle, 2016., samo nek si zdrava, za ostalo – ma, lako ćemo!
Čaša najboljeg vina ponovno je u zraku, osmijeh na licu; nova godino života – dobro došla! 🙂
