Novogodišnja razmišljanja No. 3
(Da nema ovih novogodišnjih postova, vjerojatno bi me striček Mark već davno izbacio sa svoje megapopularne društvene mreže.)
Završetak stare, i početak još jedne nove godine… 2017.-ta (rođenje u ‘90.-oj uvelike olakšava računanje koji ću ono rođendan navršiti ove godine).
Ni ovaj put neću žaliti za propuštenim prilikama, neostvarenim ciljevima, ili neispunjenim wish listama – ma, zapravo ih ni nemam.
Radoholičarski sam provela prošlu godinu:
- opet sam dala 687 % od sebe u svemu što sam radila,
- educirala se na različite načine,
- imala čast raditi s neopisivo kvalitetnim i divnim ljudima,
- sudjelovala na svjetskom susretu mladih,
- čitala knjige,
- potrošila previše vremena na kućanske poslove,
- i opet se družila sa svojim starim prijateljem GAD-om.
Nisam ni ove godine naučila pravi omjer papra, šećera, soli i masti (mislim da ipak najviše volim kad je papreno), nisam ni ovu novu dočekala u najseksi donjem rublju i najfensi restoranu, ali imala sam zato stol najfinije hrane (ljubav ipak ide kroz želudac). Ali, neću vam lagati, dočekala sam jutro sa suzama u očima jer znam da u ovome trenutku ima tisuće onih koji leže u bolnici, jer su neki od njih baš jučer završili svoj život, jer znam da neki od mojih prijatelja i poznanika pate zbog različitih razloga, i jer moj tata još jednom nije imao i više nikad neće imati uza sebe svoju najdražu plesnu partnericu ❤.
Kad bolje razmislim, nije se puno toga kod mene promijenilo…
- još sam uvijek onaj isti HSP-ovac (čitaj: highly sensitive person (nema veze s politikom)),
- još uvijek ne pristajem na to da je posao samo posao (nije i nikad mi neće biti),
- još uvijek i još više volim psihologiju i HR,
- još uvijek težim tome da stvaram dodanu vrijednost za druge i za društvo u kojem živim (makar to išlo korakom sporijim od najsporijeg puža),
- još uvijek jasno i glasno svima govorim da volim ljude i da vjerujem da se u svakome krije potencijal za nešto (stajao preda mnom CEO velike korporacije ili radnik na gradilištu),
- još uvijek empatično plačem na tuđu bol i, da mogu, nosila bih teret umjesto drugih.
Ni ovaj put neću iz rukava izvući savršene psiho-preporuke za novu godinu; poželjet ću i vama samoj sebi da budemo hrabri i odlučni, da ustrajemo u svojim nastojanjima, da se izložimo riziku, da se manje gledamo preko mobitela, a više uživo, da jedemo zdravo, družimo se s prijateljima, provodimo vrijeme s obitelji, nađemo ili sami kreiramo posao koji volimo, plačemo kad nam se plače, smijemo se kad nam se smije, da imamo manje slika na mobitelu i više uspomena u srcu, da zadržimo vrijednosti iskrenosti, poštenja i otvorenosti, da dignemo glavu kad nam ne ide, i najvažnije, da uvijek pronađemo snagu da idemo dalje (bilo u samima sebi, bilo u najbližima, bilo uz pomoć psiho-ljudića – ne bojimo se potražiti podršku kad nam ne ide).
I, na kraju, ne mogu, a da još jednom ne kažem “Hvala“:
- jer imam tatu koji kuha najfiniju hranu i brine o meni kao da mi je 6, a ne 26
- jer imam sestru koja radi najbolji cheesecake (OK…ljubav stvarno ide kroz želudac)
- jer imam malo prijatelja, a puno pravih prijatelja
- jer imam dvije nebeske majke
- jer imam srce koje više misli na druge, a manje na sebe
- jer imam suze da plačem kada mi je teško
- jer imam usta da se smijem kada sam sretna
- jer imam noge da hodam, da trčim i da plešem
- jer imam ruke da grlim
- jer imam ljubav da je dijelim
- jer imam vjeru u Boga i (još uvijek nedovoljnu) vjeru u sebe
- jer imam one iste savršeno nesavršene bailando bokove („oprostite mi što su vas opet viđali samo zidovi moje sobe“)
- jer imam u glavi najnovije trash lyricse hrvatske scene
- jer imam strahove u sebi i strahove od sebe
- jer imam iscrpljujuće i snažne, dosadne i zanimljive, i tužne i sretne dane iza sebe
- i, nadasve, jer imam pred sobom toliko novih izazova i toliko novih ljudi koje nestrpljivo čekam da ih upoznam.
I znate što još imam?
Imam život.
I volim ga.
Ma, sve u svemu, stvarno imam. Više no što je potrebno za sreću.
Čaša (zlatnog) vina opet je tu, 2017., dobro došla! 🙂
