Novogodišnja razmišljanja No. 6
Strah.
Strah da će sve stati. Zaustaviti se. Biti zaboravljeno.
Strah da će završiti ranije od očekivanoga.
Strah da neću imati snage.
Strah da ću se pokolebati.
Strah da ću ponovno hodati sivim Institutom, onim sivim hodnicima od kojih se ledi krv u žilama. Strah da će ispod najdražeg imena na crnoj ploči pisati još neko drugo ime, s nekim novijim datumom.
Strah da ću donijeti krivu odluku, da neću uspjeti.
Strah da ću uspjeti i da će to biti preveliko za mene.
Strah da ću i dalje nailaziti na zatvorena vrata, zatvorene oči i zatvorena srca.
Strah da neću moći srušiti (vlastite i tuđe) zidove.
Strah.
Strah od straha.
Prije nekoliko tjedana stajala sam pred gomilom ljudi i s neopisivom sigurnošću govorila da je sve baš onako kako treba biti. Sada pišem ovo s još većom sigurnošću u to.
Strahovi nisu nestali. Samo ih je nadjačao osjećaj neopisive sigurnosti da je sve baš onako kako treba biti. I da će sve biti baš onako kako treba biti.
Da je cijeli život učenje, meni nije tek puka fraza. Cijeli život rastemo i razvijamo se da bismo postali sve ono što možemo i trebamo postati. Biti onakvi kakvi trebamo biti. I prošle sam godine učila, svakim danom, sa svakim susretom, stavljala se u situacije za koje znam da neće biti jednostavne, počela s nekim novim izazovima, nastavila neke stare. Po ne znam koji put zanosila sam se trenucima, pogledima, zagrljajima, koji su se raspršili prije no što sam ih u potpunosti i osjetila.
Ali nijednom nisam odustala od sebe same.
Čemu me prošla godina najviše naučila?
Strpljivosti.
Naučila me da ne odustajem baš tada kada mi sve govori da trebam odustati, kada oko sebe ne mogu naći ni najmanji poticaj da nastavim u istom smjeru. I baš tada nisam odustala. I baš sam tada bila strpljiva za ono što dolazi. Ponavljam, i uvijek ću ponavljati, da moji pokušaji, nadanja i ustrajnosti nisu naivnost, nego su najsnažnije, najdublje i najiskrenije vjerovanje da postoji dobro, u svima i u svemu. I ako ga tražiš, naći ćeš ga. Beskrajno sam zahvalna za sve susrete i razgovore koji su me obogatili, osnažili, ali i za one nakon kojih sam se osjećala manjom nego ikad.
Baš sve se događa s razlogom. Baš sve. I baš sve što ne dobijemo i nemamo, i to je s razlogom.
Krajem godine bila sam pitana koji su moji neočekivani “plodovi”. I, kad razmislim, moglo bi se reći da ih nemam. Ali ja ću odabrati baš suprotno i reći da ih je bilo više nego ikad. Moji neočekivani “plodovi” su to da mi je sve očekivano postalo neočekivano. Svaki dan, svaki susret, svaka situacija, svaki problem, svaki uspjeh, svaka tuga i svaka sreća.
Sve je neočekivano. Sve je veliko. I sve je dar od Boga.
Kažu da – kako smo je dočekali, takva će i biti. Ja sam je dočekala bolesna, ali ni u kojem trenutku nisam posumnjala da ostatak neće biti bolji od tog. Treba se ponekad očistiti od starog, da bi započeo novo.
Za dolazak nove godine uvijek se govori o novim odlukama, željama, ispunjenjima snova i ambicija. Nemam posebne želje za ovu novu, imam svoju životnu svrhu za koju je svaka godina jedan korak na putu ostvarenja. No ipak, znam da mi ova nova godina zvuči nekako odvažno! Veliko! I to vam i želim.
Da budete odvažni!
Odvažni u svojim stavovima, u svojim nastojanjima, u izazovima, u biranju poslova, obrazovanja, prijatelja, odvažni u biranju svih svojih odnosa. Ništa nam ne nedostaje kao odvažnosti i hrabrosti. I sebi i vama želim da odvažno pristupamo drugima, da odvažno pošaljemo poruku, pozovemo na kavu, odvažno pokažemo svu raskoš emocija koje se skrivaju u nama, odvažno započnemo razgovor, odvažno budemo svoji. Nemojte zaboraviti razgovarati. Razgovor čini čuda. Liječi kad je neizdrživo, odmara kad je iscrpljujuće, smiruje kad je tjeskobno, osnažuje kad je teško. Čini nas ljudima i obogaćuje u svakom pogledu.
Ne mogu i ne želim započeti novu, bez da zahvalim za tisuće i tisuće proživljenih sekundi i minuta, za sve što sam dobila, sve što sam dala, sve čemu sam pristupila, sve u čemu sam se okušala, sve što mi je bilo pruženo. Zahvalna sam svojoj maloj M. jer me uči(la) ozbiljnosti života, ozbiljnosti u kojoj su radost – sunce, mjesec i zvijezde, u kojoj su zagrljaji najljepši i najtopliji dar, u kojoj svaki korak znači snagu, hrabrost i ustrajnost, i u kojoj ljubav znači davati svaki, pa i onaj najkrhkiji dio sebe.
Neka vam nova godina bude upravo takva!
Godina u kojoj dajete sve – u kojoj živite, osjećate i volite, volite iskreno, do srži, do kraja!
Jer jedino tako i vrijedi živjeti.
Zlatno vino je ponovno tu – bolje nego ikad!
2020. – dobro nam došla! 🙂
