Jedan od razloga zašto sam htjela pokrenuti blog bila je potreba da kažem više od onog što mogu reći u uobičajenim situacijama. Moja želja stara je vjerojatno koliko i ja. Nisam oduvijek znala u kojem obliku bih dijelila svoja razmišljanja, ali znala sam da ih želim dijeliti.
Drugi razlog jest činjenica da sam se u okruženju u kojem sam bila često osjećala drugačijom. Kad sam krenula u školu bila sam drugačija jer sam stvarno htjela naučiti nešto novo. U srednjoj školi bila sam drugačija jer sam čitala knjige iz ljubavi, ne iz moranja. Na fakultetu sam bila drugačija jer sam psihologiju nosila u srcu, ne u glavi. Na poslu sam bila drugačija jer sam vjerovala da mogu napraviti promjenu, i jer sam snažno vjerovala da svi ljudi imaju potencijal za nešto.
Danas sam drugačija po mnogim temama koje se tiču poroda, majčinstva, i odnosa prema bebama.
Čvrsto stojim iza onog što sam napisala u svom zadnjem novogodišnjem tekstu. Ako ijedna osoba koja dođe na moju stranicu i pročita neki od mojih tekstova, umiri sebe, nahrani svoju dušu i krene na put k sebi, moja misija je ispunjena. I osjećat ću se blagoslovljenom i zahvalnom.
Ja sam ranjiva.
Dopuštam se izložiti tebi koja i koji ovo čitaš. Dopuštam si pričati ti o svojim razmišljanjima i iskustvima. Dopuštam si pred tobom biti i slaba i jaka, i sretna i nesretna.
Jer sve to jesam.
I nekad ne znam to sve pokazati. Unatrag nekoliko godina kako sam postala sve smirenija i svjesnija trenutaka koje živim, primijetila sam kako ponekad od silne želje da nekoga stvarno vidim i čujem, ne znam što bih rekla. Kad bih nakon dugo vremena vidjela dragu osobu, od sveg srca bih voljela znati kako je, ali ne onako usput, nego kako je stvarno. A dogodilo bi mi se da bi mi se u tom trenutku izvrtilo u glavi nekoliko rečenica i pitanja, i od tolike želje da pokrenem pravi, iskren razgovor, ostala bih na nekoliko riječi.
Pišem ti ovo jer je i ovo moja ranjivost. Čeznem za time da me drugi vide onakvu kakva jesam i čeznem za time da i tebi pokažem da te stvarno vidim.
Da vidim kada se iza tvog osmijeha krije tuga.
Da vidim onu suzu u očima koju nastojiš sakriti.
Da pamtim iskustva koja su ti se dogodila i terete koje nosiš.
Da vidim dublje od onog što ti se samoj ili samome čini da je moguće.
Vidim dublje, zato što i gledam dublje.
Ranjivost je – O.K.
Ako čitaš ovo, želim da znaš da je u redu biti ranjiv.
Ako ti se čini da ranjivost nosi težinu, želim da znaš da više od težine nosi slobodu.
Meni ranjivost nosi suze, puno suza. Suze koje mi sada teku vode me u moju slobodu i liječe moju dušu….
U trenutku u kojem sam se pitala jesam li spremna sebe izložiti, što će mi se dogoditi, kako će se to odraziti na moj život, zastala sam i došla do jedinih pravih pitanja:
Ako nisam ono što stvarno jesam, tko sam onda?
Ako se bojim živjeti onako kako stvarno želim, kakav život živim?
Danas ponovno biram živjeti bez straha. Biram osjećati, plakati, veseliti se, doživljavati.
Biram ranjivost, dakle, biram slobodu!
Za mene jedino tako vrijedi živjeti.
