Neki dan me jedna skroz obična, spontana situacija podsjetila na nešto što mi je bilo teško u porodu. Vratila me u situaciju koja mi nije bila ni ugodna, ni lijepa, i za koju bih voljela da se nije odvila na način na koji jest.
Nekoliko dana iza toga imala sam jedan težak razgovor. Razgovor u koji sam unijela cijelu sebe i u kojem sam ostala povrijeđena. I znam da sam ja ta koja si je dozvolila biti povrijeđena, ali u tom trenutku nisam mogla drugačije, jer mi je bilo previše intenzivno.
U proteklih nekoliko dana osjećala sam se tužno i nekako kao da nisam bila skroz svoja. I dopustila sam si osjetiti tu emociju i dopustila sam si isplakati. Jer mi je to tada trebalo, i pomoglo mi je da otpustim jedan dio onoga što nosim u sebi. S druge strane, bilo je tu i lijepih trenutaka s mojom djevojčicom, koja je posebno vesela i razigrana u posljednje vrijeme. I ponekad kao da pokušava doprijeti do mene i pomoći mi da i ja budem takva.
Zašto ti ovo pišem?
Zato što želim podijeliti da mi dani nisu uvijek najsretniji na svijetu, da se ne osjećam uvijek najugodnije, da mi nekad ništa ne ide po planu, da nekad osjećam i neizvjesnost, i brigu, i strah od budućnosti, a nekad ponovno prolazim kroz neke situacije koje su se dogodile u prošlosti. I nekad me ne može nitko razumjeti – jer sam ja ta koja prvo treba sebe objasniti – sebi. A u isto vrijeme čeznem za time da me netko razumije.
Ponekad u isto vrijeme osjećam i ugodne i neugodne emocije. Pogotovo sada u majčinstvu. Neke stvari me dovedu do sreće i zadovoljstva, a onda u isto vrijeme osjećam ogroman strah jer mi sine “što ako”…
Znam, djeluje kao miks svega. I stvarno tako i jest.
Nekad prije ne bih se osjećala slobodno ovako pisati o sebi. Jer puno onoga što često vidimo od drugih tiče se (samo) osjećaja sreće, savršenog izgleda, prekrasno uređenih interijera, ekstravagantnih putovanja i izlazaka. A ja bih se osjećala kao da ću se sa svojim emocijama i težinama utopiti u tom svijetu u kojem je naglasak na određenoj razini uspješnosti, izgleda, moći, posjedovanja.
Znaš li da imaš mogućnost izabrati?
Danas pišem o tome da moj život nije savršen, da moji dani nisu ispunjeni samo lijepim trenucima, da me nekad zaokupe neugodne emocije, i da nekad samo pokušavam – BITI DOBRO.
Ali u svemu tome ima jedna jako važna stvar – imam mogućnost izabrati.
Mogu izabrati:
- hoću li se fokusirati na ono što je u mojoj moći ili na ono što je izvan moje kontrole
- hoću li se fokusirati na ono što nemam ili uživati u onome što imam
- hoću li biti zahvalna ne svemu što moj suprug radi ili mu zamjerati jednu stvar koja nije bila onako kako sam zamislila
- hoću li čeznuti za trenucima koji mi nedostaju ili uživati u onim novima koje svaki dan dobivam na dar.
Svjesno BIRAM usmjeriti se na ono što je u mom životu dobro.
Svjesno BIRAM dati priliku nekim novim trenucima da mi daju najbolje od sebe.
Svjesno BIRAM usmjeriti svoj pogled na ono što me puni nadom, daje mi osjećaj mira i vraća u osjećaj sigurnosti.
Svjesno biram jer sam svjesna da MOGU izabrati.
Povratak sebi
Ali da bih došla do toga prošla sam put u kojem sam uvijek tražila neka druga opravdanja, nečije tuđe krivice, vidjela (samo) probleme i ograničenja.
O puno svojih uvjerenja i lekcija koje sam naučila pisala sam u svom priručniku “Korak na putu k sebi”. Danas sam sretna što sam na ovaj način bilježila svoja iskustva, svoje osjećaje, sve što mi se događalo. Jer danas kad to čitam, stvarno mogu razumjeti koliko je svako od tih iskustava bilo važno za mene. I trebao mi je taj period učenja. I on još uvijek traje, samo je sad taj proces učenja drugačiji.
Zašto toliko pišem o putu k sebi, točnije o povratku sebi?
Zato što je to jedini način da živimo ono što stvarno želimo i da budemo onakvi kakvi stvarno i jesmo.
I da bismo mogli SVJESNO izabrati ono što je dobro za nas, trebamo znati što, odnosno tko mi stvarno i jesmo…
Jedno je – imati fokus. Drugo je – osjećati emociju.
Još uvijek osjećam tugu. Jer se baš zaredalo tužnih misli, razgovora i briga. I znam da iz ovakvog perioda uvijek izađe nešto novo u meni, i iz mene. I znam da me takvi trenuci, koliko god bili teški, ako si dopustim svjesno proći kroz njih – DISATI i BITI PRISUTNA, na kraju uvijek dovedu korak bliže – k sebi.
