Kako sam počela pisati

Sjećam se svoje prve priče koju sam napisala kao da je bilo jučer. Sjećam se naslova, sjećam se procesa pisanja, sjećam se mjesta pisanja, sjećam se cijelog teksta. Toliko sam je puta pročitala da nema šanse da je ikada više zaboravim.

Zašto mi je ovaj početak pisanja toliko važan?

Zato što je to bio trenutak kada sam spoznala da je pisanje u meni, da izvire iz mene. U tom trenutku pisanja sjedila sam okružena svojim članovima obitelji koji su razgovarali. Pa ipak, ne sjećam se ničega od njihovog razgovora, sjećam se samo osjećaja uronjenosti u svoju priču.

Pisanje u meni izaziva osjećaj kao kad čitam knjigu, pa “odem” u potpunosti na neko novo mjesto. I potpuno sam zaokupljena onim o čemu pišem.

U osnovnoj školi bilo je prilika kada sam mogla maštati i razvijati svoje pisanje. Često smo imali za zadaću napisati neki tekst, priču ili pjesmu. I nikada mi to nije bilo teško. No, kasnije je bilo malo drugačije. U srednjoj školi puno sam više bila ograničena zadanim formama pisanja. U moje vrijeme često su to bili neki raspravljački tekstovi na teme iz književnih djela. To je baš jako utjecalo na moju maštu, i moje pisanje općenito. Nisam voljela biti ograničena, to me sputavalo.

I tako sam se s vremenom udaljila od pisanja.

A onda sam jedne godine, na Novu godinu, odlučila ponovno nešto napisati. Bila sam preplavljena svime što mi se dogodilo i htjela sam to izraziti riječima. I tako se moj jedan novogodišnji post pretvorio u sad već desetogodišnju tradiciju.

Više puta mi se javljala želja da pišem, ali nekako sam je uvijek micala od sebe, sve do trenutka kada sam shvatila da riječi više stvarno ne mogu držati u sebi.

Ne znam je li ovo talent. Ne znam je li ovo samo velika želja. Znam samo da riječi iz mene moraju izaći. Zbog mene same i zbog tebe koja i koji ovo čitaš.

U jednom periodu dok sam pisala članke na teme iz psihologije, učili su me kako bi trebalo pisati. Važno je da naslov bude privlačan, važno je da članak sadrži korake ili savjete koji čitatelju mogu pomoći riješiti problem. U tom trenutku prihvatila sam taj način pisanja, iako se nikad nisam mogla s njime poistovjetiti.

Draga ti i dragi ti koji ovo čitaš, ja ti neću dijeliti ni korake ni savjete kako da postaneš sretniji, uspješniji, samopouzdaniji. Jer mislim da nas do toga ne dijeli (samo) nekoliko koraka. Ja ću ti dijeliti svoje iskustvo, kako sam se mijenjala, rasla, što sam putem naučila i što sve još učim.

Duboko vjerujem da je svatko od nas poseban na neki svoj način. I znam da nam ponekad svima treba mali poticaj da se vratimo onome najvrjednijem što imamo – sebi.